Moja malenkost je mojoj malenkosti odlično društvo

Svojedobno je jedna moja bivša kolegica s posla imala izjavu da joj prije nije bio problem raditi po cijene dane jer nije imala dečka. A u trenutku kad je to pričala imala je dečka pa onda više nije htjela raditi po cijele dane. Nek’ po cijele dane rade kolege koje nemaju dečka/curu. Ček. Samo malo. Što bi Šojić rekao: E pa neće da može. Izvinjavam se i u svoje i u ime svih cura i dečkiju koji se s tim ne slažu. U biti se ne izvinjavam. Niti se ispričavam. Ali neće da može. Zašto bi to što neko nema curu/dečka značilo da može raditi po cijele dane i da u životu nema nikakvu zanimaciju osim posla?!

Ja sam uvijek bila i uvijek ću biti radnik od-do. Zato što imam puno izvanposlovnih aktivnosti i zanimacija koje volim. Volim i svoj posao, ali volim i doći kući. Nemam ništa protiv ljudi koji su dijametralno suprotni meni i ne mogu razumjeti moje HEP-ovsko radno vrijeme jer oni rade po cijele dane. I to vole. I to im je cijeli život. Njima ja nisam normalna, meni oni nisu normalni, ali ne diramo jedni druge jer svako zna svoje. Nastavi čitati

Emancipirano i ponosno padam s lotre

Počela sam trčati. U utorak. 24. u mjesecu. Po hladnom vremenu. Vjerojatno ni Venera nije bila u dobroj auri Marsa. Ništa se s ničim (iliti ni sa čim jer čujem da mi ljudi broje greške, ovaj pogrješke, #NESAMŠKOLOVALA). Svejedno sam išla. Trčala sam i jučer. Nakon frizera i s, za promjenu, lijepom isfeniranom kosom na glavi. Jer već kad ti je teško i mučno bar da lijepo izgledaš. I sve obučena kao moderni ljudi koji trče. S muzikom u ušima.

Da sam poznata to bi sad izašlo negdje između Ivice i Ante pod naslovom Ovo što ćete sad vidjeti će vas šokirati. Jer ja ne trčim. Ni pod razno. Ja propuštam tramvaje/U-Bahnove/S-Bahnove jer ne želim potrčati. Doći će drugi. Čekat ću, hvala lijepa. Bila bi to vijest tjedna. Moja vijest tjedna nema veze s ničim navedenim. Možda pomalo i ima jer se radi o prijateljici koja dijeli jednaku ljubav prema trčanju kao i ja. Nastavi čitati

“Ludo žensko”

Nisam. Što ne znači da neću biti. Jer žene pošašave, polude i onda ništa ne vide i nikog ne čuju. Ali evo sada dok sam razumna i prisebna kažem da neću. Ne želim. Nisam zaslužila. Ako slučajno nekad postanem, moja V ima dopuštenje da me išamara. Rekla sam joj to. Reći ću joj i ponovo. Mama, smiješ. Imaš dopuštenje ove, trenutno, razumne i prisebne mene.

Radim u zgradi od pet katova. Unutra su tri različite firme. To znači puno pušača ispred zgrade i puno kokošinjca. Neki dan, dok mi je, u današnjem svijetu pinova, šifri i raznoraznih brojeva, trebalo malo duže da se sjetim šifre za bicikli načula sam dio jednog razgovora. Inače nikad ni ne slušam koju sve politiku ljude vode ispred zgrade, ali ovaj put sam čula. A i stajale su točno pored mog bicikla. Nastavi čitati

Zašto je nužno da se udam za doktora?!

Moja trenerica pilatesa je na godišnjim odmoru i za to vrijeme ju mijenja druga. Ta druga, koja nas još ne zna, pita, na prvom zamjenskom satu, ima li tko kakvih problema koji mu prave poteškoće pri vježbanju. Čekaj. Samo malo. Hoćeš kraću ili dužu verziju?! Imam ja dovoljno problema za cijelu grupu. Od svega po malo. Malo zglob, malo koljeno, malo donji dio leđa, malo vratna kralježnica i malo domali nožni prst koji je dan prije toga bio napadnut od strane kauča. Istukao ga i ovaj sirotan sav poplavio i natekao.

Nije slomljen. Bar mislim. Ja sam onako k’o što babe kažu: ako mogu mrdati prstom, nije slomljen. A to što je natekao i poplavio će prestati. Ne mogu se od sramote pojaviti na hitnoj s prstom kojeg je napao kauč. Pogotovo što ne bi bio prvi put. Nekad sam morala i lagati šta sam radila jer je zvučalo puno bolje od istine. A tamo zna biti i lijepih doktora. Nastavi čitati

Jesi se udala?! I zašto nisi?!

Nisam i neću! To je odgovor koji u zadnje vrijeme dajem svim znatiželjnicima. Onima što te spopadnu dok nenašminkana, s masnim repom na vr’ glave, u bijeloj majici s tragovima višanja, lubenice i čokolade ideš samo skoknuti na brzinu do trgovine. Mom odgovoru kao da se ni malo ne čude. Vjerojatno si misle nije ni čudo kad si takve prgave naravi. A i to što hodaš okolo s masnom kosom i musava baš ne pomaže.

Oni su oni što ti traže ono što nemaš pa ti onda time nabijaju komplekse. Ili bar pokušavaju. Završila faks. Imam. Radim. Imam. Stan. Imam. Tehnički ima ga mama, ali potejto potato. Skoro 27 godina. Imam. Muž. Nemam. A jadna. Bit će. Ne brini. Kažu oni meni. Na ulici. U trgovini. Svagdje ih ima. Ko se, bre, brine?! Ja se ne brinem. Jel’ ja stvarno izgledam ko da se brinem?! Ne kužim. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: