Nisam se počešljala

Žana. To baš ovako i nije često ime. Velika većina ljudi vjerojatno ni ne poznaje ni jednu Žanu. Na moju (ne)sreću ja ih znam dvije. Čak nije ni da ih znam, već su mi obje prijateljice. I da ti pravo kažem nije to loše. Bar sudeći po ovim mojima. Žane su super. Žane su carice. I ne možeš imati previše Žana u životu.

Ove moje se međusobno ne znaju. Da se znaju super bi se slagale. Obje su visoke. Mršave. Jedu one, a debljam se ja. Jedu zdravo. Strašno su zimogrozne. Uvijek, po svim vremenskim uvjetima, na biciklu. Na svoju su ruku. Nikom se ne ulizuju. I sve rade po svom. I još nešto. Jedna ima najboljeg muža. Druga će ga isto imati za mjesec dana kad službeno postane muž. Ne tog istog muža ko ova prva, nego svog najboljeg muža. To su dva najbolja muža od dvije Žane. Nastavi čitati

Moja malenkost je mojoj malenkosti odlično društvo

Svojedobno je jedna moja bivša kolegica s posla imala izjavu da joj prije nije bio problem raditi po cijene dane jer nije imala dečka. A u trenutku kad je to pričala imala je dečka pa onda više nije htjela raditi po cijele dane. Nek’ po cijele dane rade kolege koje nemaju dečka/curu. Ček. Samo malo. Što bi Šojić rekao: E pa neće da može. Izvinjavam se i u svoje i u ime svih cura i dečkiju koji se s tim ne slažu. U biti se ne izvinjavam. Niti se ispričavam. Ali neće da može. Zašto bi to što neko nema curu/dečka značilo da može raditi po cijele dane i da u životu nema nikakvu zanimaciju osim posla?!

Ja sam uvijek bila i uvijek ću biti radnik od-do. Zato što imam puno izvanposlovnih aktivnosti i zanimacija koje volim. Volim i svoj posao, ali volim i doći kući. Nemam ništa protiv ljudi koji su dijametralno suprotni meni i ne mogu razumjeti moje HEP-ovsko radno vrijeme jer oni rade po cijele dane. I to vole. I to im je cijeli život. Njima ja nisam normalna, meni oni nisu normalni, ali ne diramo jedni druge jer svako zna svoje. Nastavi čitati

Emancipirano i ponosno padam s lotre

Počela sam trčati. U utorak. 24. u mjesecu. Po hladnom vremenu. Vjerojatno ni Venera nije bila u dobroj auri Marsa. Ništa se s ničim (iliti ni sa čim jer čujem da mi ljudi broje greške, ovaj pogrješke, #NESAMŠKOLOVALA). Svejedno sam išla. Trčala sam i jučer. Nakon frizera i s, za promjenu, lijepom isfeniranom kosom na glavi. Jer već kad ti je teško i mučno bar da lijepo izgledaš. I sve obučena kao moderni ljudi koji trče. S muzikom u ušima.

Da sam poznata to bi sad izašlo negdje između Ivice i Ante pod naslovom Ovo što ćete sad vidjeti će vas šokirati. Jer ja ne trčim. Ni pod razno. Ja propuštam tramvaje/U-Bahnove/S-Bahnove jer ne želim potrčati. Doći će drugi. Čekat ću, hvala lijepa. Bila bi to vijest tjedna. Moja vijest tjedna nema veze s ničim navedenim. Možda pomalo i ima jer se radi o prijateljici koja dijeli jednaku ljubav prema trčanju kao i ja. Nastavi čitati

%d bloggers like this: