(Ne)Zgode jedne 28-godišnjakinje

Ja evo sad ne znam od kud bi krenula. Od početka je najbolje, jasno, ali više ne znam ni gdje je tu početak. Možda je početak to što sam ja grozna ćerka. Ja kupim kartu, rezerviram smještaj i nazovem mamu (jer tad se uvijek mama zove) da ju obavijestim da me tata i ona tad i tad voze na aerodrom i tad i tad dolaze po mene. I voze me. I dođu po mene. Do sad. Više neće.

Jer sad kad su me vozili tamo, naravno da je kiša padala putem jer zašto ne. Pred aerodrom nije više padala. Ne moš reć ni da je pljuštala. To su, kad spojiš naški (lije ko iz kabla) i engleski (it’s raining cats and dogs), lijevale mačke i psi iz kabla. I to iz jako puno kablova. Negdje vrlo rano izjutra po mađarskoj autocesti sam doručkovala integralnu žemičku s maslacem i kobasicom. Ta informacija će kasnije bit od velike važnosti. Uglavnom. Izbacili su me ispred terminala. Ovu metodu izbacivanja prakticiraju od 2012. Tad su me isto dovezli na aerodrom i odlučili bit malo sa mnom dok mi ne dođe vrijeme za polazak pa su cca sat vremena parkinga platili oko 60 kn. Otad me isključivo izbacuju. I po povratku ubacuju. Nastavi čitati

Dijete novosadskih studenata

Godine 1973. jedan 19-godišnjak iz malog sela u Baranji upisao je matematiku na PMF-u u Novom Sadu. Iste godine i isti fakultet upisala je i jedna 19-godišnja Osječanka. Četrnaest godina kasnije, s tada skandaloznih 33, su se vjenčali. Tri godine kasnije, s tada skandaloznih 36, su skoro dobili sina. Crno i dlakavo stvorenje. Na jednoj slici u crvenim hlačama, žutim hozn tregerima i bijelom majicom izgleda ko pravi dečko. Ali ipak cura.

Od malena su je puno vukli u svoj studentski grad. Nije ni čudo da je od svoje 12. vikala da će samo tamo studirati. Sa svojih 19 je promijenila mišljenje. I nije joj žao. Ali nekad se zapita. Vrlo rijetko, ali ponekad. Šta bi bilo da je bilo. Ali nikad ne bi ništa mijenjala. Jer Novi Sad joj je blizu. A Novi Sad je uvijek dobra ideja. Pogotovo za vikend. Nastavi čitati

Moja malenkost je mojoj malenkosti odlično društvo

Svojedobno je jedna moja bivša kolegica s posla imala izjavu da joj prije nije bio problem raditi po cijene dane jer nije imala dečka. A u trenutku kad je to pričala imala je dečka pa onda više nije htjela raditi po cijele dane. Nek’ po cijele dane rade kolege koje nemaju dečka/curu. Ček. Samo malo. Što bi Šojić rekao: E pa neće da može. Izvinjavam se i u svoje i u ime svih cura i dečkiju koji se s tim ne slažu. U biti se ne izvinjavam. Niti se ispričavam. Ali neće da može. Zašto bi to što neko nema curu/dečka značilo da može raditi po cijele dane i da u životu nema nikakvu zanimaciju osim posla?!

Ja sam uvijek bila i uvijek ću biti radnik od-do. Zato što imam puno izvanposlovnih aktivnosti i zanimacija koje volim. Volim i svoj posao, ali volim i doći kući. Nemam ništa protiv ljudi koji su dijametralno suprotni meni i ne mogu razumjeti moje HEP-ovsko radno vrijeme jer oni rade po cijele dane. I to vole. I to im je cijeli život. Njima ja nisam normalna, meni oni nisu normalni, ali ne diramo jedni druge jer svako zna svoje. Nastavi čitati

%d bloggers like this: