Neka drugačija autobusna priča

Ja kad se moram vozit busom čisto mi dođe zlo. Mislim, s vremena na vrijeme mi bude doslovno zlo i hvala, ali ne hvala, rakija ne pomaže da ti bude manje zlo. Iako mi nije jasno zašto ljudi nose rakiju na, na primjer, izlet u Budimpeštu, ali dobro. Ovo drugo preneseno zlo mi dođe od količinske gomile nadrkanih ljudi na jednom mjestu.

Izostavit ću ovdje priče iz gradskih buseva jer ne bi nikad završili. Uključit ću samo priče iz međugradskih buseva. Sad sam češće u njima nego prije. I dođe mi zlo svaki put kad moram ići. Od ljudi koji se prave glupi i koji se baš hoće vozit busom 1, iako imaju kartu za bus 3, ali on je sad došao na peron gdje je bus 1 i ne da mu se ići do perona gdje je bus 3 nemajući veze što je peron za bus 3 cijela četiri i po koraka unazad. Ljudi koji imaju svoju rezervaciju, ali na svoje mjesto neće sjesti što znači da neće niko. Ljudi koji u busu jedu jaja i ine proizvode jer zašto ne. Do nadrkanih vozača koji su i dijelom krivi što niko ne sjedne na svoje mjesto jer sjedite gdje hoćete. Rečenica koja izaziva puno nadrkanosti. Te ne moš uć na prednja vrata, te ne moš uć na zadnja. Te ne moš sjest gdje ti je mjesto. Nabacavanje kofera. Ja se njih najozbiljnije bojim. Pognute glave ulazim, uvijek na kriva vrata i puštam ih da se deru na mene da ulazim na kriva vrata. Pognute glave im dajem i kartu da ih ne bi i to na neki način razljutilo pa da opet viču. A kad izlazim ne znam jel u redu ako pozdravim ili nije. Nastavi čitati

(Ne)Zgode jedne 28-godišnjakinje

Ja evo sad ne znam od kud bi krenula. Od početka je najbolje, jasno, ali više ne znam ni gdje je tu početak. Možda je početak to što sam ja grozna ćerka. Ja kupim kartu, rezerviram smještaj i nazovem mamu (jer tad se uvijek mama zove) da ju obavijestim da me tata i ona tad i tad voze na aerodrom i tad i tad dolaze po mene. I voze me. I dođu po mene. Do sad. Više neće.

Jer sad kad su me vozili tamo, naravno da je kiša padala putem jer zašto ne. Pred aerodrom nije više padala. Ne moš reć ni da je pljuštala. To su, kad spojiš naški (lije ko iz kabla) i engleski (it’s raining cats and dogs), lijevale mačke i psi iz kabla. I to iz jako puno kablova. Negdje vrlo rano izjutra po mađarskoj autocesti sam doručkovala integralnu žemičku s maslacem i kobasicom. Ta informacija će kasnije bit od velike važnosti. Uglavnom. Izbacili su me ispred terminala. Ovu metodu izbacivanja prakticiraju od 2012. Tad su me isto dovezli na aerodrom i odlučili bit malo sa mnom dok mi ne dođe vrijeme za polazak pa su cca sat vremena parkinga platili oko 60 kn. Otad me isključivo izbacuju. I po povratku ubacuju. Nastavi čitati

Dijete novosadskih studenata

Godine 1973. jedan 19-godišnjak iz malog sela u Baranji upisao je matematiku na PMF-u u Novom Sadu. Iste godine i isti fakultet upisala je i jedna 19-godišnja Osječanka. Četrnaest godina kasnije, s tada skandaloznih 33, su se vjenčali. Tri godine kasnije, s tada skandaloznih 36, su skoro dobili sina. Crno i dlakavo stvorenje. Na jednoj slici u crvenim hlačama, žutim hozn tregerima i bijelom majicom izgleda ko pravi dečko. Ali ipak cura.

Od malena su je puno vukli u svoj studentski grad. Nije ni čudo da je od svoje 12. vikala da će samo tamo studirati. Sa svojih 19 je promijenila mišljenje. I nije joj žao. Ali nekad se zapita. Vrlo rijetko, ali ponekad. Šta bi bilo da je bilo. Ali nikad ne bi ništa mijenjala. Jer Novi Sad joj je blizu. A Novi Sad je uvijek dobra ideja. Pogotovo za vikend. Nastavi čitati

%d bloggers like this: