Muškarci, danas sam na vašoj strani

Ja jesam žena. Feministica. Emancipirana. Samostalna. Sve sam to. Na svaku mušku imenicu uredno dodajem sufiks -ica. Strašno me veseli uspjeh drugih žena. Ako na neki način mogu poduprijeti taj uspjeh, poduprijet ću ga. Mi smo divne. Svaka upravo takva kakva jest. Ali ponekad. Samo ponekad. Ponekad smo grozne. Ljubomorne. Zavisne. Bezobrazne. Obijesne. Iskompleksirane. Frustrirane. A što tek možemo tračati!

E upravo zato je ponekad teško biti žena i raditi s drugim ženama. I upravo zato me veselilo zaposlenje u većinskom muškom kolektivu. Većem kolektivu. Ovo je prvi puta da radim i u tako velikom kolektivu, i da imam muškog šefa, i da imam puno kolega i vrlo malo kolegica. Znaš kako to izgleda svaki dan?! Divno! Nastavi čitati

Kako misliš normalna firma?!

Fino. Baš tako. Normalna. U zadnja dva mjeseca svakim danom upoznajem nove razine normalnoga i stalno se nanovo iznenađujem. A realno, ne bih se trebala iznenađivati jer ako je nešto normalno onda je normalno, nema tu iznenađenja. Onda pogledam oko sebe i vidim da se taj pojam normalnoga potpuno iskrivio i da je pod normalno potpalo ono što nije normalno. Nije ni čudo da nas onda normalno iznenađuje.

Postalo je normalno da ljudi ne mogu pronaći posao; postao je normalno da ljudi rade, a ne dobivaju plaću; postalo je normalno da se mlade ljude tretira kao balavce koji nemaju pojma ni o čemu pa se zato nad njima može vršiti mobbing i može ih se, da prostite, jebat’ u zdrav mozak; postalo je normalno da se ljude izrabljuje; postalo je normalno da se ljude koji su prešli 55. samo hoće strpati u penziju jer su stari. Sve se to događanja svaki dan i već smo na neke stvari toliko oguglali da su postale normalne. Nastavi čitati

Kukanje naše svagdašnje

Mi volimo kukati. Od toga da je u ljeto vruće, a u zimu zima pa do toga da ništa ne valja, ničeg nema i svima su nam male plaće. Kad kažem mi, mislim na sve ove naše nacije koje su se tek nedavno odlučile usuglasiti da pričaju istim jezikom i da nam titlovi ipak ne trebaju iako je to jasno svima koji imaju malo mozga u glavi.

Ne kažem da razloga za kukanje nema, pogotovo ako si bez posla, nemaš nikakve perspektive niti primanja. To kukanje razumijem. Ono koje ne razumijem je to da su nam svima male plaće. To nije istina. Nekima jesu, ali svima nisu. Nastavi čitati

Odlučila sam ostati

Devetnaestogodišnjoj meni nikako se ne bi svidjela ova odluka. Devetnaestogodišnjakinji koja je tvrdila da je sredina u kojoj živi premala za nju i njene ambicije i želje. Devetnaestogodišnjakinja koja nije vidjela svoju budućnost u ovoj zemlji. Devetnaestogodišnjakinja koja je jedva čekala da završi faks, pokupi stvari i ode. Pod bilo koju cijenu.

U zadnjih osam godina dogodilo se svašta. Ostvarile su se stvari o kojima sam sanjala. Neke nisu, ali su zato došle neke druge, još i bolje. Negdje na tom putu shvatila sam da se sve moje ambicije i želje ostvaruju upravo ovdje gdje jesam, upravo u ovoj maloj sredini, upravo u ovoj državi. Naravno da nije uvijek bilo sjajno, ali crvastodupasta želja za životom vani se počela gubiti. Bar do onog trenutka kada sam ostala nezaposlena. A i onda se nije čak toliko javila želja, koliko potreba. Potreba za pronalaskom posla. Posla kojeg u Hrvatskoj nije bilo na vidiku. Nastavi čitati

Neisplanirani planovi

Na nedavnom razgovoru za posao, koji je bio jedan od normalnijih, dobila sam pitanje gdje se vidim za pet godine. Ne volim to pitanje. Ne smatram da je glupo ili bez veze, samo ga ne volim. Problem imam s odgovorom koji nemam. U stvari lažem. Imam. Ne vidim se nigdje. Neko točno zna gdje će biti i šta će raditi za pet godina, ali ja ne. To ne znači da nisam ambiciozna ili da nemam želja i snova. To znači da sam se opekla i da od tada drugačije razmišljam.

Moj svakodnevni život je poprilično organiziran i isplaniran. Do te mjere da znam kad ne radim ništa. Danas od 19 h pa na dalje ne radim ništa. To znači da me ne možeš nazvati u 18:30 h i reći mi da u 19 h idemo na kavu jer ja ne mogu. Ne radim ništa. I to sam isplanirala. Meni se moraš najaviti dan ranije ili eventualno ujutro za navečer. Znam da to nije niti dobro niti normalno i znam da ću zbog toga naći dečka koji je najspontanija osoba na svijetu. Ali ne mogu si pomoći. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: