Ne volim kad negdje nisam bila

Za vikend sam bila u Bjelovaru. Nisam nikad prije tamo bila. A što sam starija sve manje volim kad negdje nisam bila. Sad popisujem, zapisujem, zaokružujem, ucrtavam, upikavam sve gradove, mjesta, sela, predjele koje posjetim. Jedan zid u sobi mi je prelijepljen razglednicama. Vrata frižidera su mi jedno veliko magnetno polje puno magneta od kojekuda.

Prije nisam htjela ići kojekuda. Zanimali su me samo veliki gradovi. Metropole. Eventualno neke poznate prirodne ljepote. I neki poznati manji gradovi. Ali uglavnom metropole. I to sve vani. Mislim šta ću obilazit Hrvatsku. To je tu. To mi je blizu. Stignem. Ima vremena. I onda sam se, da ne znam točno ni kako ni kad, promijenila i postala ko moj muški roditelj. A nema nam ništa ljepše nego kad u sebi prepoznamo svoje roditelje i njihova mišljenja, riječi, stavove, postupke i ponašanja na koja smo kolutali očima. Nastavi čitati

Neplanirano planirano Skopje

Zamisli stado mazgi. Mislim možeš zamisliti i dva, tri, pet takvih stada. Ja ću i dalje bit tvrdoglavija od svih njih. Puta još dva. Plus što sam još superorganizirana i totalno nefleksibilna. Ni u šta od ovoga nije se uklapala činjenica da me u Grčkoj ugrizao pas lutalica i da smo se odmah morali vraćati u Hrvatsku zbog cijepljenja i ne provesti dva planirana dana u Skopju. Kojem sam se toliko veselila!

Iz Grčke smo krenuli podosta kasno jer sam ja još morala na previjanje prije puta. Bila sam sva nesretna. Skopje već jako dugo želim posjetiti i ovo je bila idealna prilika. Gunđam. Morogam. Mogo me neko u Skopju cijepit. Glupi pas. Dosadna sam i sebi i automobilskim cimerima. A jel nije da mi pored Skopja skoro pa prolazimo?! Zna me 28 godina. Znao je da im se ne piše dobro čim sam to pitala. Pa možemo stati bar da malo prošetamo. Makar malo. Nastavi čitati

Bijesna sam ko pas

Znam da čekaš već duže vrijeme, ali evo sad ću ti objasnit ono što ti dugujem objasnit. A kad ti objasnim, imat ćeš razumijevanja za to što toliko čekaš. Ili nećeš. Uglavnom. Zadnji dan boravka na moru digla sam se u šest. Jedva. Po našem vremenu je to pet. Još gore. Ali zacrtala sam si da idem u jutarnju šetnju obalom. Šetnicom koja je dugačka oko dva kilometra. Od Olympic Beacha do Paralije. Može se šetat, trčat, vozit bicikl, rolat, neki i nordijski hodaju. Iako je bilo rano nisam bila sama. Uživala sam u friškom zraku, izlasku sunca i muzici iz mog old school mp3-a. Dok me nije uzrizao pas. Lutalica. Za unutrašnju stranu lijevog koljena. Nastavi čitati

%d bloggers like this: