Grad mog života

Ja mislim da bi meni braća Slovenci trebali plaćat za svu ovu ljubav prema deželi koju ja okolo širim i propagiram. A širim ju i propagiram od 2014. godine. I zasigurno znam da sam jednu osobu, koja je sa sobom povela još jednu, potaknula da otputuje u Ljubljanu. Što su onda dvije osobe. A i ja sam sad sa sobom u Ljubljanu povela jednu osobu. Što je sveukupno tri potaknute osobe. A i prijateljica uskoro s mužem isto ide u Ljubljanu pa ćemo reći da sam i njih potaknula. Što je još dvije osobe. To je onda sveukupno pet potaknutih osoba. Što je, kad se uzme u obzir veličina Slovenije i broj stanovnika, puno osoba za bit turisti.

Sebe tu ne ubrajam. Ja nisam turist. Ja sam tamo kod kuće. Ne znam šta normalni i prosječni ljudi prvo pomisle kad saznaju da se sele, recimo, u Zagreb, ali ja nisam ni normalna ni prosječna jer sam ja prvo pomislila na to kako će mi Ljubljana biti na dva sata udaljenosti. Eto toliko. Znaju to već svi. Najdraži mi je to grad na svijetu i tu titulu mu neće moći oduzeti ni jedan drugi. Iako sam tamo živjela relativno kratak period, neizmjerno sam zavoljela taj grad. Nastavi čitati

“Vozi, Miško”

Ako ne znaš ko je Miško i ko mu je i kada i gdje rekao kuda da vozi, molim te da upališ Google i općekulturno se obrazuješ jer se to mora znat! Evo da ne moraš sve guglat ja ću ti reći, ono što je sad trenutno najvažnije, da Miško vozi za Beograd. Ostalo izvoli sam saznat. E sad kad smo to riješili, idemo na bitne stvari. Bitne stvari su da nisam slomila nogu, da me niko nije pokrao i da me nije udario grom. Što je, s obzirom da mi je na pretprošlom putovanju otkazan let, a na prošlom me ugrizao pas, veliki napredak.

Nije se dogodilo ništa strašno, osim što sam pojela family pack mančmalova jer to radiš kad čekaš dva sata na granici. I ovo nije ko ono kad kažeš dva sata jer ne znaš koliko točno, a dva sata zvuči dovoljno dramatično. Ovo je doslovno dva sata. Jer srpska pa onda hrvatska posla. Al mančmalov je bio fin! Nastavi čitati

Ne volim kad negdje nisam bila

Za vikend sam bila u Bjelovaru. Nisam nikad prije tamo bila. A što sam starija sve manje volim kad negdje nisam bila. Sad popisujem, zapisujem, zaokružujem, ucrtavam, upikavam sve gradove, mjesta, sela, predjele koje posjetim. Jedan zid u sobi mi je prelijepljen razglednicama. Vrata frižidera su mi jedno veliko magnetno polje puno magneta od kojekuda.

Prije nisam htjela ići kojekuda. Zanimali su me samo veliki gradovi. Metropole. Eventualno neke poznate prirodne ljepote. I neki poznati manji gradovi. Ali uglavnom metropole. I to sve vani. Mislim šta ću obilazit Hrvatsku. To je tu. To mi je blizu. Stignem. Ima vremena. I onda sam se, da ne znam točno ni kako ni kad, promijenila i postala ko moj muški roditelj. A nema nam ništa ljepše nego kad u sebi prepoznamo svoje roditelje i njihova mišljenja, riječi, stavove, postupke i ponašanja na koja smo kolutali očima. Nastavi čitati

%d bloggers like this: