Tri nula

Neki dan sam se našla s prijateljicom u gradu na čem drugom, nego na nečem slatkom. Sasvim jedno obično žensko nalaženje osim što je vani pljuštala kiša i bilo je zima za obući debeli, inače, zimski duks. Usred srpnja. To mi je prijateljica koja mi se prijetila da ove godine nema šanse da rođendanski poklon dobijem i jedan jedini dan prije rođendana. Ali. Korona, potresi i snijeg u martu naveli su je na razmišljanje da je ove godine svemir sam po sebi i tako već u prevelikom disbalansu da bi ga još i ona remetila i nepoštivala tradiciju. A tradicija je da Sonja svoje rođendanske poklone dobija/ižica (ista stvar) prije rođendana.

I dok je ona meni tako objašnjavala zašto sam ipak dobila preuranjeni rođendanski poklon, a ja se oduševljavala istome, stigla mi je poruka sadržaja –  Jesi ti još sa Žanom?. – Jesam. Zašto? – Odgovor na to pitanje u stvari je bila zamolba da inače kad tako nekud odem zaključam stan za sobom. Hm. Dobro. U moju obranu to jutro sam išla van po kiši i kišobran mi se sušio u hodniku pa sam s njim petljala kad sam se išla naći s prijateljicom, razmišljajući šta ću slatko jesti, a da nije sladoled jer je za sladoled bilo prehladno. To jutro mi je stigla i najbolja kompjuterska stolica na svijetu i bila sam jako uzbuđenja. To mi je i genetski jer moj tata zna otići kod bake u selo udaljeno 12 kilometara i ne zaključati kuću (jer zašto bi naslijedila njegov metabolizam kad mogu to). To mi je i zato što sad imam trideset godina. Nekad ću zaboraviti zaključati stan kad nekud idem. Šta sad. Nastavi čitati

“Mala” poduzetnica koja (ne) zna skuhati ćušpajz

Meni se čini da je taj drugi val korone, koji su najavljivali za jesen, skroz promašio godišnje doba pa došao ranije. Mada. Kako je malo-malo danima lijevala kiša i temperatura je bila pravo jesenska, možda i nije. A mi s istoka smo zbog tih valova korone postali čisto nezahvalni. Jer kraj šestog mjeseca je, a mi boravimo vani po gradu (sve poštujući propisani razmak kako samo mi na Balkanu znamo poštivati), u svojim dvorištima, na svojim balkonima bez da smo se i jednom namazali Sinopenom, a inače je u ovo doba godine, kod nas Istočnjaka, potražnja za njim ko trenutno za dezinfekcijskim sredstvima i kvascem. Ako to ne zaslužuje da zastanemo na pet minuta i zahvalimo se uzduž i popreko, ja evo ne znam šta zaslužuje. Jer okej ta korona i sve to, ali, mi, ljudi moji, nemamo komaraca!

Već smo tamo negdje proljetos kad je padao snijeg zaključili da ova 2020. godina ne ide ni po kakvom planu i programu. A opet, u konačnici, kad se sve zbroji i oduzme, kao da sve ispadne baš onako kako je i trebalo biti. Samo ili dužim putem ili na drugačiji način. Nastavi čitati

Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo.

Ima jedna zgoda koja se u mojoj obitelji prepričava s vremena na vrijeme. Mislim ima puno takvih zgoda, ali ova sada je bitna za priču. Kad smo mi prvi puta te 90 i neke, nakon svih tadašnjih događanja, došli u Osijek po noći meni su križanja Trpimirove i Europske avenije/cara Hadrijana i Trpimirove i Vukovarske izgledala ko Betlehem. Sve je bilo tako blještavo i svijetlo. I tada je nastala ta famozna rečenica Mama, pa vidi ovdje je dan. Bila su to meni tada svjetla velegrada. Nastavi čitati

Karantena dan ko zna koji

Iliti što bi Jelena Rozga rekla dani su bez broja

Mada. Moram priznati da, iako ne znam koji je kad dan i datum, a često i vrijeme u danu, meni ovo vrijeme izolacije, karantene, čega god brzo prolazi. Danas je već, ako mu ipak damo broj, 39. takav dan. Nemojte me krivo shvatiti. To što brzo prolazi ne znači da i cijelo vrijeme lako prolazi. S vremena na vrijeme se plače, pije čaj za smirenje i rakija. Nije cijelo vrijeme lako, ali bar vrijeme brzo prolazi. Nije lako jer mi fale ljudi koje 39 ili više dana nisam vidjela. Nije lako jer mi fale sve one neke moje/naše male stvari po Osijeku. A opet s druge strane, introvertu u meni ne pada teško ovo neizlaženje iz kuće i nelandranje. A i ja inače nisam žena od frizura, manikura, pedikura, depilacija, čupanja obrva, spaljivanja brkova pa mi ni takve usluge ne fale. Nije da ne režem nokte, ne čupam obrve i ne depiliram se, samo to radim sama. A nisam ni od shoppinga osim ako je hrana u pitanju. Nastavi čitati

Karantena dan deseti

Koronavirus, potres u Zagrebu, požar na Hvaru, snijeg usred proljeća. Ako sad nije vrijeme za onu rakiju iz ’91 s tavana, ja evo ne znam kad je. Živjeli!

Doduše za snijeg sam možda i ja dijelom kriva. Oprostit ćete mi. Karantena me natjerala da počnem trčat po dvorištu. Ja. Sonja. Koja nikad ne trčim. Ni za tramvajem. U nedjelju sam počela trčala koliko mi dvorište dopušta i eto ti dva dana kasnije snijeg. U martu. U proljeće. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: