Pozdrav Osijeku

Pozdrav iz Zagreba. U biti iz Novog Zagreba. Ja sad tu živim, tj. mislim da živim. Jer moj mozak još uvijek nije procesuirao tu informaciju. I ne znam kad će ju procesuirat.

Kad sam se prije devet godina, teškom mukom, iz Belog Manastira preselila u Osijek, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se s njim tako teško oprostit. Ja sam hladna, neosjetljiva i nenjonjasta osoba i kao takva sam noć prije selidbe iz Osijeka u Zagreb plakala. Ridala bolje rečeno, al to neću nikad priznat da sam radila pa ćemo se pravit da se nije ni dogodilo. Nastavi čitati

Neka nova lutaljkanja

Ja sam poprilično loša blogerica. Ali. Od zadnjeg posta (teksta jel, ne ovog što ne smiješ ništa jesti), što bijaše negdje tamo prije više od daleka tri tjedna, postala sam jedna vrlo popularna persona s kojom se svi žele družit. Nisam nikad bila ovolko popularna pa mi, kako to obično biva u takvim situacijama, udarilo u glavu. Lažem. Nije. Samo sam poprilično neorganizirana. I moram puno spavat da ne budem čangrizava pa sve to skupa stoji na putu mom blogerskom životu. Plus još hrpa drugih stvari.

Malo mi se život okrenuo naglavačke u zadnja tri tjedna pa sam zato bila manje aktivna. Dala sam otkaz. Prvi put u životu. I mogu ti reć da nije ni malo lagano. Misliš si pa šta to je bar jednostavno, napišeš zahtjev, odeš kod šefa i daš otkaz. Valaj sve je samo ne jednostavno. Danima prije mi je doslovno bilo fizički zlo. Još gore jer nikom nisam rekla da ću dati otkaz. Smatram da je šef taj koji treba prvi znati, a ne da slučajno čuje od nekog drugog. Na dan kad sam davala otkaz urotilo se sve da agonija što duže traje, a ne da ju skončam odmah ujutro. Tako da, ne, nije jednostavno. Nastavi čitati

42 sata i 40 minuta

Za prvi puta nije loše. Ni malo. E sad da bi mogao uopće išta razumjet moram objasnit tri stvari. Prva stvar je da ja nisam baš najnormalnija osoba koju možeš poznavat ili ne poznavat jer nenormalne je bolje baš to. Druga je da meni inače u životu nije dosadno. Dapače. A treća je da ja, Sonja, u ovom 21. stoljeću, u stanu u kojem živim zadnjih devet godina i koji je u vlasništvu ženskog roditelja, nemam, kako bi taj isti roditelj dramatično rekao, interneta. U biti nemam onaj u pravom smislu riječi WiFi. Nikad ga nisam ni imala.

Nismo ga uvodili kad sam se uselila jer je ženskom roditelju svaka opcija bila preskupa. Onda sam si nabavila studentsku USB-ovsku bezugovornu varijantu koju sam po potrebi isključivala i uključivala. Onda nisam znala hoću li u Osijeku naći posao pa bez veze da uvodim internet i onda odem. Onda sam opet aktivirala USB-ovsku nestudentsku varijantu i dijelila ju preko starog mobitela pa sam eto imala WiFi. I plaćala sam premalo gigabajta previše novaca jer sam bila lijena otić ga isključit. I onda mi jedan dan nije više radio, a iz korisničke podrške su mi objasnili da mi je SIM kartici istekao rok trajanja i da moram otić u poslovnicu po novu. Već kad sam morala svoju lijenu guzu odvuć u poslovnicu, odlučila sam da je vrijeme da ga isključim skroz i da ne plaćam malo gigabajta puno para plus još opciju na regularnom mobitelu. I sad imam WiFi tako što ga dijelim sa svog regularnog mobitela. I to mi je okej. Funkcionira. Nastavi čitati

%d bloggers like this: