Karantena dan deseti

Koronavirus, potres u Zagrebu, požar na Hvaru, snijeg usred proljeća. Ako sad nije vrijeme za onu rakiju iz ’91 s tavana, ja evo ne znam kad je. Živjeli!

Doduše za snijeg sam možda i ja dijelom kriva. Oprostit ćete mi. Karantena me natjerala da počnem trčat po dvorištu. Ja. Sonja. Koja nikad ne trčim. Ni za tramvajem. U nedjelju sam počela trčala koliko mi dvorište dopušta i eto ti dva dana kasnije snijeg. U martu. U proljeće. Nastavi čitati

Izvanredne vijesti

Moje putešestije iz Londona morat ćemo nakratko prekinuti izvanrednim vijestima. Bitne su. Velike su. I dvije su.

Ove retke danas pišem po stoti put. Sto puta sam, u protekle skoro točno tri godine, sjela, nekad i polulegla ili legla, na raznim mjestima, i pisala tekst. Sto postova. Sto objava. Nekad dugih. Nekad kratkih. Nekad ekstra kratkih. Nekad sam pisala češće. Nekad rjeđe. Jer nekad je to tako. Nekad imaš puno za reći, a nekad nemaš ništa. Nekad ide, a nekad jednostavno ne ide. Svaki post bila sam 100% ja. Kroz svaki se moglo malo više upoznati kakva ja stvarno jesam. Moja mišljenja, moja ponašanja, moje (ne)zgode, ponekad i od mojih najbližih ili poznanika. Nekad sam pisala smijući se na sav glas, a nekad i plačući. Ali uvijek sa žarom jer drugačije ne želim. Čak i onda kad sam morala tjerat samu sebe da krenem s pisanjem. A događalo se i to. I onda kad bi krenula pisati, svaki, ali svaki put sam se pitala pa zašto mi je toliko trebalo da se natjeram raditi nešto što volim. Nešto što me, u stvari, neizmjerno veseli i opušta. Pisanje je moj ispušni ventil. Zadnja dva-tri mjeseca nisu baš bila najlakša. Moj mozak je više kontrolirao mene nego ja njega. Pisanje je jedina stvar koja me iz toga malo izvlačila. Jer kad pišem mozak je tu, sa mnom, fokusiran, pod mojom kontrolom i ne misli ni na šta drugo. Pisanje je moj lijek. Moja terapija. Za bilo koju bolest. Nastavi čitati

Laku noć, prijatno

Prije skoro točno dvije godine prvi puta sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Mama i ja, obadvije rokerice u duši, odlučile smo ići iz čiste znatiželje. Da vidimo zbog čega se diže tolika prašina. Ja sam prije tog koncerta znala točno četiri njegove pjesme: Dođoška; Ringišpil; Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja i Devojska sa čardaš nogama. Mama možda i manje. Iako su generacija, a plus i to što je ona novosadski student u vrijeme kad je Đole bio tek na početku karijere. Najbolji je to koncert na kojem smo ikad i jedna do tada bile. A postoje izvođači koje bi obje prije izabrale nego njega.

Prije sedam dana bile smo drugi puta. Podosta sam se i dvoumila hoću li ići u postkvazigripoznom stanju. Ali onda sam si nešto kontala da ako Đole može pjevat mjesec dana nakon infarkta i četiri ugrađena stenta, mogu i ja sjedit i slušat. I pjevat. Jer ovaj put sam znala gotovo sve pjesme. Pjevala sam u glas s čovjekom koji se na pozornici pojavio u majici sa svojim likom koji se drži za srce, i njegovim bendom, a svi odreda se pravo šegače i zabavljaju na pozornici. Ovo je najbolji koncert na kojem sam do sad bila. Sad, nakon dva koncerta, iako sam znala i odmah nakon prvog, znam i u čemu je prašina. Prašina je u mašineriji koja stoji iz Đorđa Balaševića. Vrhunska tehnologija bez razvučenih žica po sred pozornice. Vrhunski bend. Vrhunska scenografija. A on, onako nonšalantno, u robi ko da je sada izašao iz svoje dnevne sobe dođe i – pjeva. Vrhunski. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: