Dete kreten 2.0

Sebe, onako skroz skromno, smatram jednom popriličnom pametnom osobom. Koja ponekad zna bit poprilično glupa. Ilitiga, što bi moje dvije prijateljice, jedna Puljanka i jedna Riječanka rekle, boooo. Ne znam šta to točno znači, ali je skroz nekako prikladno.

Za mene je pilates okej. Joga isto. Sve ono skakajuće i naskakajuće nije okej. Ali kad je to ikad ikog spriječilo. Pa sam ja, dete kreten, odlučila da ću umjesto treninga pilatesa i joge koje inače imam, odraditi skakajući i naskakajući trening. Bosa. Jer Bože moj. To je završilo tako da sam krivo naskočila. A zašto krivo naskočiti na normalnu i funkcionalnu nogu kad možeš krivo naskočiti na onu na kojoj ti se koljeno dva puta izvrtalo i za koje te ugrizao i pas. Eto tako je sve počelo. A jednom kad te krene, onda te baš hoće. I nikako da stane. Nastavi čitati

Baranjkuša u metropoli

Prije nego me opet neko odluči obrazovat, da objasnim. Znam da se književno kaže Baranjka, ali eto ja neću. Baranjkuša nije pogrdan naziv. Ne rugam se ljudima koji su iz Baranje jer bi to značilo da se rugam sama sebi što je inače vrlo često, ali nije sad. Baranjkuša je kolokvijalni naziv. Naziv iz milja. I ja ga baš volim takvog baranjkušastog. Tu završava ovaj kratak sat hrvatskog i etike. Sad možemo na važnija pitanja.

Kako ti je u Zagrebu? Jel’ ti se sviđa? Jesi se navikla? Jesi se aklimatizirala? Jesi se smjestila? Jesi se udomaćila? Čovjek bi pomislio da sam se preselila u Bangladeš pa da se imam na šta navikavat. Čovjek bi isto tako pomislio da me ljudi koji postavljaju takva pitanja uopće ne poznaju. Nastavi čitati

Neka drugačija autobusna priča

Ja kad se moram vozit busom čisto mi dođe zlo. Mislim, s vremena na vrijeme mi bude doslovno zlo i hvala, ali ne hvala, rakija ne pomaže da ti bude manje zlo. Iako mi nije jasno zašto ljudi nose rakiju na, na primjer, izlet u Budimpeštu, ali dobro. Ovo drugo preneseno zlo mi dođe od količinske gomile nadrkanih ljudi na jednom mjestu.

Izostavit ću ovdje priče iz gradskih buseva jer ne bi nikad završili. Uključit ću samo priče iz međugradskih buseva. Sad sam češće u njima nego prije. I dođe mi zlo svaki put kad moram ići. Od ljudi koji se prave glupi i koji se baš hoće vozit busom 1, iako imaju kartu za bus 3, ali on je sad došao na peron gdje je bus 1 i ne da mu se ići do perona gdje je bus 3 nemajući veze što je peron za bus 3 cijela četiri i po koraka unazad. Ljudi koji imaju svoju rezervaciju, ali na svoje mjesto neće sjesti što znači da neće niko. Ljudi koji u busu jedu jaja i ine proizvode jer zašto ne. Do nadrkanih vozača koji su i dijelom krivi što niko ne sjedne na svoje mjesto jer sjedite gdje hoćete. Rečenica koja izaziva puno nadrkanosti. Te ne moš uć na prednja vrata, te ne moš uć na zadnja. Te ne moš sjest gdje ti je mjesto. Nabacavanje kofera. Ja se njih najozbiljnije bojim. Pognute glave ulazim, uvijek na kriva vrata i puštam ih da se deru na mene da ulazim na kriva vrata. Pognute glave im dajem i kartu da ih ne bi i to na neki način razljutilo pa da opet viču. A kad izlazim ne znam jel u redu ako pozdravim ili nije. Nastavi čitati

%d bloggers like this: