42 sata i 40 minuta

Za prvi puta nije loše. Ni malo. E sad da bi mogao uopće išta razumjet moram objasnit tri stvari. Prva stvar je da ja nisam baš najnormalnija osoba koju možeš poznavat ili ne poznavat jer nenormalne je bolje baš to. Druga je da meni inače u životu nije dosadno. Dapače. A treća je da ja, Sonja, u ovom 21. stoljeću, u stanu u kojem živim zadnjih devet godina i koji je u vlasništvu ženskog roditelja, nemam, kako bi taj isti roditelj dramatično rekao, interneta. U biti nemam onaj u pravom smislu riječi WiFi. Nikad ga nisam ni imala.

Nismo ga uvodili kad sam se uselila jer je ženskom roditelju svaka opcija bila preskupa. Onda sam si nabavila studentsku USB-ovsku bezugovornu varijantu koju sam po potrebi isključivala i uključivala. Onda nisam znala hoću li u Osijeku naći posao pa bez veze da uvodim internet i onda odem. Onda sam opet aktivirala USB-ovsku nestudentsku varijantu i dijelila ju preko starog mobitela pa sam eto imala WiFi. I plaćala sam premalo gigabajta previše novaca jer sam bila lijena otić ga isključit. I onda mi jedan dan nije više radio, a iz korisničke podrške su mi objasnili da mi je SIM kartici istekao rok trajanja i da moram otić u poslovnicu po novu. Već kad sam morala svoju lijenu guzu odvuć u poslovnicu, odlučila sam da je vrijeme da ga isključim skroz i da ne plaćam malo gigabajta puno para plus još opciju na regularnom mobitelu. I sad imam WiFi tako što ga dijelim sa svog regularnog mobitela. I to mi je okej. Funkcionira. Nastavi čitati

Bijesna sam ko pas

Znam da čekaš već duže vrijeme, ali evo sad ću ti objasnit ono što ti dugujem objasnit. A kad ti objasnim, imat ćeš razumijevanja za to što toliko čekaš. Ili nećeš. Uglavnom. Zadnji dan boravka na moru digla sam se u šest. Jedva. Po našem vremenu je to pet. Još gore. Ali zacrtala sam si da idem u jutarnju šetnju obalom. Šetnicom koja je dugačka oko dva kilometra. Od Olympic Beacha do Paralije. Može se šetat, trčat, vozit bicikl, rolat, neki i nordijski hodaju. Iako je bilo rano nisam bila sama. Uživala sam u friškom zraku, izlasku sunca i muzici iz mog old school mp3-a. Dok me nije uzrizao pas. Lutalica. Za unutrašnju stranu lijevog koljena. Nastavi čitati

Švedski vlakovi ne valjaju

1997. u Baranji se događalo to što se događalo. Ja se baš i ne sjećam. Bila sam mala. Kretala sam taman te godine u školu. Nisam razumjela ni ko su ljudi koji su tada naizmjence živjeli u našim nusprostorijama u dvorištu illiti maloj kući kako ju mi obiteljski zovemo. Živjela su sveukupno trojica. Jedan crnac. Kennedy iz Kenije. Jedan čokoladni (nisam rasist, samo je čovjek imao baš lijepu čokoladnu put). Muhammed iz Pakistana. I jedan bijelac. T.B. iz Norveške. Bila sam dijete. Nisam znala ni ko su ni zašto žive kod nas. Ali se ne sjećam da mi je to smetalo. Ili stvaralo neku neugodu. Znala sam da ne pričaju naški. I znala sam da ih zovemo umproforci.

Puno godina kasnije, kad sam počela nešto shvaćati, rečeno mi je da su u Baranji bili u mirovnoj misiji i da su živjeli kod nas jer smo imali odvojen prostor u kojem nekoga možemo primiti, a u tom razdoblju dobro su nam došli novci i dobro je bilo imati u kući umproforca. Bili su nekako dio nas. Muhammed je bio čak i na proslavi mog rođendana. Imam ga na dvije slike. Samo zato se sjećam kako izgleda. Za njega se prepričava štorija kako je palio termiku u sred ljeta jer mu je bio zima pa je onda otvarao sve prozore i vrata jer mu je bio prevruće. Jer dobra stara termika kad se jednom ugrije, ne može se momentalno rashladiti. Nastavi čitati

%d bloggers like this: