Baranjkuša u metropoli

Prije nego me opet neko odluči obrazovat, da objasnim. Znam da se književno kaže Baranjka, ali eto ja neću. Baranjkuša nije pogrdan naziv. Ne rugam se ljudima koji su iz Baranje jer bi to značilo da se rugam sama sebi što je inače vrlo često, ali nije sad. Baranjkuša je kolokvijalni naziv. Naziv iz milja. I ja ga baš volim takvog baranjkušastog. Tu završava ovaj kratak sat hrvatskog i etike. Sad možemo na važnija pitanja.

Kako ti je u Zagrebu? Jel’ ti se sviđa? Jesi se navikla? Jesi se aklimatizirala? Jesi se smjestila? Jesi se udomaćila? Čovjek bi pomislio da sam se preselila u Bangladeš pa da se imam na šta navikavat. Čovjek bi isto tako pomislio da me ljudi koji postavljaju takva pitanja uopće ne poznaju. Nastavi čitati

Neka drugačija autobusna priča

Ja kad se moram vozit busom čisto mi dođe zlo. Mislim, s vremena na vrijeme mi bude doslovno zlo i hvala, ali ne hvala, rakija ne pomaže da ti bude manje zlo. Iako mi nije jasno zašto ljudi nose rakiju na, na primjer, izlet u Budimpeštu, ali dobro. Ovo drugo preneseno zlo mi dođe od količinske gomile nadrkanih ljudi na jednom mjestu.

Izostavit ću ovdje priče iz gradskih buseva jer ne bi nikad završili. Uključit ću samo priče iz međugradskih buseva. Sad sam češće u njima nego prije. I dođe mi zlo svaki put kad moram ići. Od ljudi koji se prave glupi i koji se baš hoće vozit busom 1, iako imaju kartu za bus 3, ali on je sad došao na peron gdje je bus 1 i ne da mu se ići do perona gdje je bus 3 nemajući veze što je peron za bus 3 cijela četiri i po koraka unazad. Ljudi koji imaju svoju rezervaciju, ali na svoje mjesto neće sjesti što znači da neće niko. Ljudi koji u busu jedu jaja i ine proizvode jer zašto ne. Do nadrkanih vozača koji su i dijelom krivi što niko ne sjedne na svoje mjesto jer sjedite gdje hoćete. Rečenica koja izaziva puno nadrkanosti. Te ne moš uć na prednja vrata, te ne moš uć na zadnja. Te ne moš sjest gdje ti je mjesto. Nabacavanje kofera. Ja se njih najozbiljnije bojim. Pognute glave ulazim, uvijek na kriva vrata i puštam ih da se deru na mene da ulazim na kriva vrata. Pognute glave im dajem i kartu da ih ne bi i to na neki način razljutilo pa da opet viču. A kad izlazim ne znam jel u redu ako pozdravim ili nije. Nastavi čitati

Svegodišnje neodluke

E tako. Preživili smo i to. Neki više, neki manje. Ja neki dan skoro pa nisam. Izašla sam iz zgrade u pola 8 ujutro da idem na posao. I onda sam se, da izvinete, sasrala. Koji metar ispred mene nije pukla, nego je eksplodirala petarda. Jer ovo što sad bacaju ja ne znam šta je, ali to ne puca, to eksplodirava. I to sve samo po sebi je loša situacija. Ono što ovu lošu situaciju čini lošijom je to što nigdje nije bilo nikog osim mene. Što znači da je neka kretenasto-idiotasta persona bacila petardu s balkona što je super kad si kreten i idiot i nije skoro tebi pala na glavu. U svim ostalim situacijama nije super.

Ali nek smo mi ušli u ovu 2019. Iako je bilo kritično da ju uopće i dočekam jer znate vi koliko teško je biti budan do ponoći?! Uglavnom. Zbrajalo se, oduzimalo, perspektiralo, sagledavalo i donosilo novogodišnje odluke. Ja ne volim matematiku pa se nisam bavila tim radnjama, a i nova godina mi ništa ne znači. Ja sam samo fascinirana činjenicom da ove godine punim 29 što znači da mogu reći rečenicu Kad sam ja upisala faks prije deset godina… što je vrlo čudna rečenica jer di je tih deset godina otišlo?! Nastavi čitati

%d bloggers like this: