Bijesna sam ko pas

Znam da čekaš već duže vrijeme, ali evo sad ću ti objasnit ono što ti dugujem objasnit. A kad ti objasnim, imat ćeš razumijevanja za to što toliko čekaš. Ili nećeš. Uglavnom. Zadnji dan boravka na moru digla sam se u šest. Jedva. Po našem vremenu je to pet. Još gore. Ali zacrtala sam si da idem u jutarnju šetnju obalom. Šetnicom koja je dugačka oko dva kilometra. Od Olympic Beacha do Paralije. Može se šetat, trčat, vozit bicikl, rolat, neki i nordijski hodaju. Iako je bilo rano nisam bila sama. Uživala sam u friškom zraku, izlasku sunca i muzici iz mog old school mp3-a. Dok me nije uzrizao pas. Lutalica. Za unutrašnju stranu lijevog koljena. Nastavi čitati

Švedski vlakovi ne valjaju

1997. u Baranji se događalo to što se događalo. Ja se baš i ne sjećam. Bila sam mala. Kretala sam taman te godine u školu. Nisam razumjela ni ko su ljudi koji su tada naizmjence živjeli u našim nusprostorijama u dvorištu illiti maloj kući kako ju mi obiteljski zovemo. Živjela su sveukupno trojica. Jedan crnac. Kennedy iz Kenije. Jedan čokoladni (nisam rasist, samo je čovjek imao baš lijepu čokoladnu put). Muhammed iz Pakistana. I jedan bijelac. T.B. iz Norveške. Bila sam dijete. Nisam znala ni ko su ni zašto žive kod nas. Ali se ne sjećam da mi je to smetalo. Ili stvaralo neku neugodu. Znala sam da ne pričaju naški. I znala sam da ih zovemo umproforci.

Puno godina kasnije, kad sam počela nešto shvaćati, rečeno mi je da su u Baranji bili u mirovnoj misiji i da su živjeli kod nas jer smo imali odvojen prostor u kojem nekoga možemo primiti, a u tom razdoblju dobro su nam došli novci i dobro je bilo imati u kući umproforca. Bili su nekako dio nas. Muhammed je bio čak i na proslavi mog rođendana. Imam ga na dvije slike. Samo zato se sjećam kako izgleda. Za njega se prepričava štorija kako je palio termiku u sred ljeta jer mu je bio zima pa je onda otvarao sve prozore i vrata jer mu je bio prevruće. Jer dobra stara termika kad se jednom ugrije, ne može se momentalno rashladiti. Nastavi čitati

(Ne)Zgode jedne 28-godišnjakinje

Ja evo sad ne znam od kud bi krenula. Od početka je najbolje, jasno, ali više ne znam ni gdje je tu početak. Možda je početak to što sam ja grozna ćerka. Ja kupim kartu, rezerviram smještaj i nazovem mamu (jer tad se uvijek mama zove) da ju obavijestim da me tata i ona tad i tad voze na aerodrom i tad i tad dolaze po mene. I voze me. I dođu po mene. Do sad. Više neće.

Jer sad kad su me vozili tamo, naravno da je kiša padala putem jer zašto ne. Pred aerodrom nije više padala. Ne moš reć ni da je pljuštala. To su, kad spojiš naški (lije ko iz kabla) i engleski (it’s raining cats and dogs), lijevale mačke i psi iz kabla. I to iz jako puno kablova. Negdje vrlo rano izjutra po mađarskoj autocesti sam doručkovala integralnu žemičku s maslacem i kobasicom. Ta informacija će kasnije bit od velike važnosti. Uglavnom. Izbacili su me ispred terminala. Ovu metodu izbacivanja prakticiraju od 2012. Tad su me isto dovezli na aerodrom i odlučili bit malo sa mnom dok mi ne dođe vrijeme za polazak pa su cca sat vremena parkinga platili oko 60 kn. Otad me isključivo izbacuju. I po povratku ubacuju. Nastavi čitati

%d bloggers like this: