Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo.

Ima jedna zgoda koja se u mojoj obitelji prepričava s vremena na vrijeme. Mislim ima puno takvih zgoda, ali ova sada je bitna za priču. Kad smo mi prvi puta te 90 i neke, nakon svih tadašnjih događanja, došli u Osijek po noći meni su križanja Trpimirove i Europske avenije/cara Hadrijana i Trpimirove i Vukovarske izgledala ko Betlehem. Sve je bilo tako blještavo i svijetlo. I tada je nastala ta famozna rečenica Mama, pa vidi ovdje je dan. Bila su to meni tada svjetla velegrada. Nastavi čitati

Karantena dan ko zna koji

Iliti što bi Jelena Rozga rekla dani su bez broja

Mada. Moram priznati da, iako ne znam koji je kad dan i datum, a često i vrijeme u danu, meni ovo vrijeme izolacije, karantene, čega god brzo prolazi. Danas je već, ako mu ipak damo broj, 39. takav dan. Nemojte me krivo shvatiti. To što brzo prolazi ne znači da i cijelo vrijeme lako prolazi. S vremena na vrijeme se plače, pije čaj za smirenje i rakija. Nije cijelo vrijeme lako, ali bar vrijeme brzo prolazi. Nije lako jer mi fale ljudi koje 39 ili više dana nisam vidjela. Nije lako jer mi fale sve one neke moje/naše male stvari po Osijeku. A opet s druge strane, introvertu u meni ne pada teško ovo neizlaženje iz kuće i nelandranje. A i ja inače nisam žena od frizura, manikura, pedikura, depilacija, čupanja obrva, spaljivanja brkova pa mi ni takve usluge ne fale. Nije da ne režem nokte, ne čupam obrve i ne depiliram se, samo to radim sama. A nisam ni od shoppinga osim ako je hrana u pitanju. Nastavi čitati

Karantena dan deseti

Koronavirus, potres u Zagrebu, požar na Hvaru, snijeg usred proljeća. Ako sad nije vrijeme za onu rakiju iz ’91 s tavana, ja evo ne znam kad je. Živjeli!

Doduše za snijeg sam možda i ja dijelom kriva. Oprostit ćete mi. Karantena me natjerala da počnem trčat po dvorištu. Ja. Sonja. Koja nikad ne trčim. Ni za tramvajem. U nedjelju sam počela trčala koliko mi dvorište dopušta i eto ti dva dana kasnije snijeg. U martu. U proljeće. Nastavi čitati

Novi Sad je uvijek dobra ideja

Godine 2009. iz točno tri, sad nebitna, razloga odlučila sam ne studirati u Novom Sadu. Iako sam od šestog razreda osnovne škole govorila da ću studirati upravo tamo. I nigdje više. A nije ni čudo. Jer cijeli život slušam priče (a i idem tamo). Ja sam dijete dvoje studenata novosadskog PMF-a. Jedne osječke Dalmatinke i jednog pravog pravcatog baranjskog Baranjaca. Koji su se tamo upoznali. I tako je sve krenulo.

Kaže mama da sam bila tri-četiri godine kad sam prvi put bila. Ja se toga, naravno, ne sjećam. Sjećam se puteva poslije. Sjećam se da smo često išli. Sjećam se posjeta prijateljima i kumovima. Sjećam se Futoške pijace. Sjećam se Dunavskog parka. Sjećam se košave na Petrovaradinu. Sjećam se toj jednog lijepog osjećaja koji sam imala svaki put kad bi tamo došli. Osjećaja koji je i dan danas prisutan. Nastavi čitati

Za sad adijo iliti na svidenje

Ja ne znam kako vi koji nikad niste bili možete tako da nikad niste bili. Ja imam dvije liste. Jednu regularnu, po planu i programu, sa sve redom najljepšim gradovima koje sam do sada posjetila. Prvo mjesto već osam godina drži Berlin. Amsterdam je drugi. Frankfurt treći. Prag četvrti. I tako dalje. Druga lista je posebna. Vanredna. Izvan svake kategorije. Sadrži samo jedan geografski pojam. Jedan grad. Van svake konkurencije. S titulom najdražeg grada. Titulom koju mu nikad ni jedan drugi grad neće moći oduzeti. Sigurna sam u to. Slovenska prijestolnica. Ljubljana.

Sretna sam što sam s istoka. Ne znam koliko sam puta u životu bila u Somboru, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Pečuhu, Mohaču. Puno puta. Gradovima koji su na tu našu stranu. Blizu nas. Ali malo zavidim onima iz središnje Hrvatske. Njima je Slovenija na njihovu stranu. Blizu njih. Moj povratak na istok značio je i bukiranje vikenda u Novom Sadu. Ali prije toga valjalo je iskoristiti blizinu središnje Hrvatske s jednom od meni najljepših zemalja u kojima sam bila i blizinu meni najdražeg grada na cijelom svijetu. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: