Laku noć, prijatno

Prije skoro točno dvije godine prvi puta sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Mama i ja, obadvije rokerice u duši, odlučile smo ići iz čiste znatiželje. Da vidimo zbog čega se diže tolika prašina. Ja sam prije tog koncerta znala točno četiri njegove pjesme: Dođoška; Ringišpil; Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja i Devojska sa čardaš nogama. Mama možda i manje. Iako su generacija, a plus i to što je ona novosadski student u vrijeme kad je Đole bio tek na početku karijere. Najbolji je to koncert na kojem smo ikad i jedna do tada bile. A postoje izvođači koje bi obje prije izabrale nego njega.

Prije sedam dana bile smo drugi puta. Podosta sam se i dvoumila hoću li ići u postkvazigripoznom stanju. Ali onda sam si nešto kontala da ako Đole može pjevat mjesec dana nakon infarkta i četiri ugrađena stenta, mogu i ja sjedit i slušat. I pjevat. Jer ovaj put sam znala gotovo sve pjesme. Pjevala sam u glas s čovjekom koji se na pozornici pojavio u majici sa svojim likom koji se drži za srce, i njegovim bendom, a svi odreda se pravo šegače i zabavljaju na pozornici. Ovo je najbolji koncert na kojem sam do sad bila. Sad, nakon dva koncerta, iako sam znala i odmah nakon prvog, znam i u čemu je prašina. Prašina je u mašineriji koja stoji iz Đorđa Balaševića. Vrhunska tehnologija bez razvučenih žica po sred pozornice. Vrhunski bend. Vrhunska scenografija. A on, onako nonšalantno, u robi ko da je sada izašao iz svoje dnevne sobe dođe i – pjeva. Vrhunski. Nastavi čitati

Kod kuće se najbolje pjeva i pleše

Znate vi svi vrlo dobro da sam vam ja sve po planu i programu. A ako ne znate, evo sad znate. Od poslovnog do privatnog. Što u poslu nije ni malo loše. Sve one hitne i neplanirane taskove koji odjednom iskoče isto tako dobro hendlam jer sam hitra na mater pa sve ono planirano brzo završim pa uvijek imam dovoljno vremena i za sve ono neuplanirano. Win-win.

U privatnom životu sam spontana tako što nisam. Ja nisam nikad bila osoba koju ćeš nazvati i pitati šta radi i kad dobiješ odgovor ništa, reći joj ajmo na kavu za pola sata. Kakvih crnih pola sata! Jel’ negdje stoji da mi danas idemo na kavu? Ne stoji. Šta ti onda pada na pamet! Ja sam isto tako osoba koja ima cijelu agendu kad ide na put. Zna se koji dan se šta obilazi i gdje se koji dan jede. I nema labavo. Držimo se agende. Po planu i programu. Osim kad mi bankovna kartica ne radi, otkaže mi se let ili me ugrize pas lutalica. Onda nema ni agende, ni plana, ni programa. Nastavi čitati

Jedina (ne)novogodišnja odluka koja ti treba

Ne znam kako vama, ali meni ovaj 12. mjesec ko da je čisto pravo s Marsa pao. Malo-malo pa zaboravim kapu ili rukavice jer mi još nije jasno da je zima. Advent mi se skroz nikako ne uklapa ni u šta, a o 2020. na vratima da ne govorim jer kako to već sad kad sam ja nedavno bila u Hamburgu? A to nedavno je bilo prije više od šest mjeseci!

U ovom 12. zbrajamo, oduzimamo, rekapituliramo sve sa punim ustima i hranom u obje ruke jer i onako krećemo vježbat od 1.1. A i zdravo se hranit isto od tada. Svašta se počinje tog trena kad otkuca ponoć 1.1. I to je u stvari baš super. Ko se toga onda kasnije i pridržava. Moje iskustvo donošenja novogodišnjih odluka je da ih se držim dva i pol dana i onda me prođe. I zato ih ja već godinama ne donosim. Kod mene funkcioniraju odluke donesene na najbezvezniji mogući dan i u još bezveznije vrijeme. Nastavi čitati

%d bloggers like this: