London 4/6

Dan treći
Iako mi je svaki londonski dan bio lijep i poseban na svoj način, treći dan bio mi je ipak najdraži. Krenuo je vrlo službeno. Prije nego što ću ići u London mama mi je dala funte koje su njoj ostale od njenog zadnjeg posjeta Engleskoj. Posjeta koji je bio prije 15-ak godina. Lijepa jedna svotica funata. Međutim. Long story short. Ispostavilo se da su te funte zastarjele i kao takve neupotrebljive. I to su toliko zastarjele da ih kod nas nigdje nisam mogla zamijeniti za nove. Ljubazni ljudi iz Engleske banke (Bank of England) na moj upit mailom vrlo su brzo odgovorili i objasnili šta mi je činiti. Da se nije radilo o jednoj većoj svoti novaca vjerojatno mi se ne bi dalo jer su me upozorili da znaju biti redovi i da se mora čekati. A ovako je naš treći londonski dan započeo posjetom ovoj službenoj instituciji. Vanjski zaštitar te pita tko si, šta si, čiji si, disbiodevedestprve, šta hoćeš i tek onda smiješ ući. Ući sam smjela samo ja jer sam ja imala posla unutra, a moja osoba je morala ostati vani i čekati me. Unutra ista serija pitanja plus pregledavanje torbe i tek onda me unutrašnji zaštitar usmjerio gdje trebam ići. Gužve nije bilo nikakve. Na samom šalteru, bez pokazivanja ikakvog osobnog dokumenta, jer se ipak nije radilo o toliko velikoj svoti novaca da je to potrebno, vrlo brzo sam stare novčanice zamijenila novima. Nastavi čitati “London 4/6”

London 2/6

Prošlo je više od šest mjeseci od naše londonske avanture, a ja još nisam lutaljkasto iznijela svoje utiske. Jedan od razloga je što mi je puno trebalo da ih saberem u glavi, drugi je što je u Londonu bilo toliko toga, a treći je, i najglavniji, ova Dalmatinka u meni. Nju kad fjaka uhvati… Ali evo ga sada. Sada nije ni skroz loš tajming jer već kad, još uvijek, ne možemo nigdje fizički otputovati, bar možemo otputovati u glavi. Vodim vas u London. Nastavi čitati “London 2/6”

Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo. Nastavi čitati “Ispovijest jedne provincijalke”

Karantena dan ko zna koji

Iliti što bi Jelena Rozga rekla dani su bez broja

Mada. Moram priznati da, iako ne znam koji je kad dan i datum, a često i vrijeme u danu, meni ovo vrijeme izolacije, karantene, čega god brzo prolazi. Danas je već, ako mu ipak damo broj, 39. takav dan. Nemojte me krivo shvatiti. To što brzo prolazi ne znači da i cijelo vrijeme lako prolazi. S vremena na vrijeme se plače, pije čaj za smirenje i rakija. Nije cijelo vrijeme lako, ali bar vrijeme brzo prolazi. Nije lako jer mi fale ljudi koje 39 ili više dana nisam vidjela. Nije lako jer mi fale sve one neke moje/naše male stvari po Osijeku. A opet s druge strane, introvertu u meni ne pada teško ovo neizlaženje iz kuće i nelandranje. A i ja inače nisam žena od frizura, manikura, pedikura, depilacija, čupanja obrva, spaljivanja brkova pa mi ni takve usluge ne fale. Nije da ne režem nokte, ne čupam obrve i ne depiliram se, samo to radim sama. A nisam ni od shoppinga osim ako je hrana u pitanju. Nastavi čitati “Karantena dan ko zna koji”

Karantena dan deseti

Koronavirus, potres u Zagrebu, požar na Hvaru, snijeg usred proljeća. Ako sad nije vrijeme za onu rakiju iz ’91 s tavana, ja evo ne znam kad je. Živjeli!

Doduše za snijeg sam možda i ja dijelom kriva. Oprostit ćete mi. Karantena me natjerala da počnem trčat po dvorištu. Ja. Sonja. Koja nikad ne trčim. Ni za tramvajem. U nedjelju sam počela trčala koliko mi dvorište dopušta i eto ti dva dana kasnije snijeg. U martu. U proljeće. Nastavi čitati “Karantena dan deseti”