Izvanredne vijesti

Moje putešestije iz Londona morat ćemo nakratko prekinuti izvanrednim vijestima. Bitne su. Velike su. I dvije su.

Ove retke danas pišem po stoti put. Sto puta sam, u protekle skoro točno tri godine, sjela, nekad i polulegla ili legla, na raznim mjestima, i pisala tekst. Sto postova. Sto objava. Nekad dugih. Nekad kratkih. Nekad ekstra kratkih. Nekad sam pisala češće. Nekad rjeđe. Jer nekad je to tako. Nekad imaš puno za reći, a nekad nemaš ništa. Nekad ide, a nekad jednostavno ne ide. Svaki post bila sam 100% ja. Kroz svaki se moglo malo više upoznati kakva ja stvarno jesam. Moja mišljenja, moja ponašanja, moje (ne)zgode, ponekad i od mojih najbližih ili poznanika. Nekad sam pisala smijući se na sav glas, a nekad i plačući. Ali uvijek sa žarom jer drugačije ne želim. Čak i onda kad sam morala tjerat samu sebe da krenem s pisanjem. A događalo se i to. I onda kad bi krenula pisati, svaki, ali svaki put sam se pitala pa zašto mi je toliko trebalo da se natjeram raditi nešto što volim. Nešto što me, u stvari, neizmjerno veseli i opušta. Pisanje je moj ispušni ventil. Zadnja dva-tri mjeseca nisu baš bila najlakša. Moj mozak je više kontrolirao mene nego ja njega. Pisanje je jedina stvar koja me iz toga malo izvlačila. Jer kad pišem mozak je tu, sa mnom, fokusiran, pod mojom kontrolom i ne misli ni na šta drugo. Pisanje je moj lijek. Moja terapija. Za bilo koju bolest. Nastavi čitati “Izvanredne vijesti”

Relacija Osijek – London i natrag

Sa svojim osvrtom o putovanju u London, grad koji želim posjetiti zadnji deset godina i upola toliko odgađam, poprilično kasnim. A ja sam Nedić. Nedići nikad ne kasne. Problem je što se u Londonu izdogađalo svega i svačega. I do Londona i iz Londona isto tako. Bez plana, programa i ikakvog reda. Bila sam nepripremljena. Bila sam spontana. Nikad nisam bila ni jedno ni drugo, a kamoli oboje u đuture, na nekom putovanju. I onda, po povratku, nisam znala od kud bi počela. A i trebalo mi je podosta vremena da saberem sve te neplanirane i spontane utiske. Nastavi čitati “Relacija Osijek – London i natrag”

Laku noć, prijatno

Prije skoro točno dvije godine prvi puta sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Mama i ja, obadvije rokerice u duši, odlučile smo ići iz čiste znatiželje. Da vidimo zbog čega se diže tolika prašina. Ja sam prije tog koncerta znala točno četiri njegove pjesme: Dođoška; Ringišpil; Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja i Devojska sa čardaš nogama. Mama možda i manje. Iako su generacija, a plus i to što je ona novosadski student u vrijeme kad je Đole bio tek na početku karijere. Najbolji je to koncert na kojem smo ikad i jedna do tada bile. A postoje izvođači koje bi obje prije izabrale nego njega. Nastavi čitati “Laku noć, prijatno”

Kod kuće se najbolje pjeva i pleše

Znate vi svi vrlo dobro da sam vam ja sve po planu i programu. A ako ne znate, evo sad znate. Od poslovnog do privatnog. Što u poslu nije ni malo loše. Sve one hitne i neplanirane taskove koji odjednom iskoče isto tako dobro hendlam jer sam hitra na mater pa sve ono planirano brzo završim pa uvijek imam dovoljno vremena i za sve ono neuplanirano. Win-win. Nastavi čitati “Kod kuće se najbolje pjeva i pleše”

Jedina (ne)novogodišnja odluka koja ti treba

Ne znam kako vama, ali meni ovaj 12. mjesec ko da je čisto pravo s Marsa pao. Malo-malo pa zaboravim kapu ili rukavice jer mi još nije jasno da je zima. Advent mi se skroz nikako ne uklapa ni u šta, a o 2020. na vratima da ne govorim jer kako to već sad kad sam ja nedavno bila u Hamburgu? A to nedavno je bilo prije više od šest mjeseci! Nastavi čitati “Jedina (ne)novogodišnja odluka koja ti treba”