Laku noć, prijatno

Prije skoro točno dvije godine prvi puta sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Mama i ja, obadvije rokerice u duši, odlučile smo ići iz čiste znatiželje. Da vidimo zbog čega se diže tolika prašina. Ja sam prije tog koncerta znala točno četiri njegove pjesme: Dođoška; Ringišpil; Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja i Devojska sa čardaš nogama. Mama možda i manje. Iako su generacija, a plus i to što je ona novosadski student u vrijeme kad je Đole bio tek na početku karijere. Najbolji je to koncert na kojem smo ikad i jedna do tada bile. A postoje izvođači koje bi obje prije izabrale nego njega.

Prije sedam dana bile smo drugi puta. Podosta sam se i dvoumila hoću li ići u postkvazigripoznom stanju. Ali onda sam si nešto kontala da ako Đole može pjevat mjesec dana nakon infarkta i četiri ugrađena stenta, mogu i ja sjedit i slušat. I pjevat. Jer ovaj put sam znala gotovo sve pjesme. Pjevala sam u glas s čovjekom koji se na pozornici pojavio u majici sa svojim likom koji se drži za srce, i njegovim bendom, a svi odreda se pravo šegače i zabavljaju na pozornici. Ovo je najbolji koncert na kojem sam do sad bila. Sad, nakon dva koncerta, iako sam znala i odmah nakon prvog, znam i u čemu je prašina. Prašina je u mašineriji koja stoji iz Đorđa Balaševića. Vrhunska tehnologija bez razvučenih žica po sred pozornice. Vrhunski bend. Vrhunska scenografija. A on, onako nonšalantno, u robi ko da je sada izašao iz svoje dnevne sobe dođe i – pjeva. Vrhunski. Nastavi čitati

%d bloggers like this: