Odbijam!

Zadnjih sedam dana bili su pravi emocionalni vrtuljak. Od tuge, ugodnog druženja pa do ponosa i sreće. Sahrana, razgovor s dobrom prijateljicom, promocija knjige i kazališna predstava bila su događanja koja su potaknula razmišljanja i razgovore o mržnji. Naravno, onoj nacionalnoj i vjerskoj. Nama dvije najdraže. Ono što je još zajedničko ovim četveroma potpuno drugačijim događanjima je i to da su svi završili s jasnom i glasnom porukom da ljubav može pobijediti i da mržnja ne smije biti tolerirana. To mi je dalo nadu. Nadu koju sam gubila.

Prije nekoliko godina hodala sam pored osječkog KBC-a i ispred mene su se u jednom trenutku našli muškarac i žena. Iz njihovog razgovora zaključila sam da su muž i žena. On je urlao na sred ulice: Neće se on oženiti Srpkinjom. Nisam se ja zato borio za ovu državu. Govoreći, pretpostavljam, o svom sinu. Žena ga je smirivala i govorila mu da ne viče po ulici. Ubrzala sam korak kao da mi na čelu piše da sam i ja nečista pa da ne bi slučajno vikao i na mene. Nisam potpuno nečista, polovično jesam. Živim svoj život, a svakog pustim da si uzme polovicu koja mu odgovara. Iz mojih usta će se čuti samo dvije pripadnosti: hrvatska državljanka i Baranjka. Drugo ništa ne priznajem i ne osjećam. Nastavi čitati

%d bloggers like this: