(Ne)Zgode jedne 28-godišnjakinje

Ja evo sad ne znam od kud bi krenula. Od početka je najbolje, jasno, ali više ne znam ni gdje je tu početak. Možda je početak to što sam ja grozna ćerka. Ja kupim kartu, rezerviram smještaj i nazovem mamu (jer tad se uvijek mama zove) da ju obavijestim da me tata i ona tad i tad voze na aerodrom i tad i tad dolaze po mene. I voze me. I dođu po mene. Do sad. Više neće.

Jer sad kad su me vozili tamo, naravno da je kiša padala putem jer zašto ne. Pred aerodrom nije više padala. Ne moš reć ni da je pljuštala. To su, kad spojiš naški (lije ko iz kabla) i engleski (it’s raining cats and dogs), lijevale mačke i psi iz kabla. I to iz jako puno kablova. Negdje vrlo rano izjutra po mađarskoj autocesti sam doručkovala integralnu žemičku s maslacem i kobasicom. Ta informacija će kasnije bit od velike važnosti. Uglavnom. Izbacili su me ispred terminala. Ovu metodu izbacivanja prakticiraju od 2012. Tad su me isto dovezli na aerodrom i odlučili bit malo sa mnom dok mi ne dođe vrijeme za polazak pa su cca sat vremena parkinga platili oko 60 kn. Otad me isključivo izbacuju. I po povratku ubacuju. Nastavi čitati

%d bloggers like this: