Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo.

Ima jedna zgoda koja se u mojoj obitelji prepričava s vremena na vrijeme. Mislim ima puno takvih zgoda, ali ova sada je bitna za priču. Kad smo mi prvi puta te 90 i neke, nakon svih tadašnjih događanja, došli u Osijek po noći meni su križanja Trpimirove i Europske avenije/cara Hadrijana i Trpimirove i Vukovarske izgledala ko Betlehem. Sve je bilo tako blještavo i svijetlo. I tada je nastala ta famozna rečenica Mama, pa vidi ovdje je dan. Bila su to meni tada svjetla velegrada. Nastavi čitati

Za sad adijo iliti na svidenje

Ja ne znam kako vi koji nikad niste bili možete tako da nikad niste bili. Ja imam dvije liste. Jednu regularnu, po planu i programu, sa sve redom najljepšim gradovima koje sam do sada posjetila. Prvo mjesto već osam godina drži Berlin. Amsterdam je drugi. Frankfurt treći. Prag četvrti. I tako dalje. Druga lista je posebna. Vanredna. Izvan svake kategorije. Sadrži samo jedan geografski pojam. Jedan grad. Van svake konkurencije. S titulom najdražeg grada. Titulom koju mu nikad ni jedan drugi grad neće moći oduzeti. Sigurna sam u to. Slovenska prijestolnica. Ljubljana.

Sretna sam što sam s istoka. Ne znam koliko sam puta u životu bila u Somboru, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Pečuhu, Mohaču. Puno puta. Gradovima koji su na tu našu stranu. Blizu nas. Ali malo zavidim onima iz središnje Hrvatske. Njima je Slovenija na njihovu stranu. Blizu njih. Moj povratak na istok značio je i bukiranje vikenda u Novom Sadu. Ali prije toga valjalo je iskoristiti blizinu središnje Hrvatske s jednom od meni najljepših zemalja u kojima sam bila i blizinu meni najdražeg grada na cijelom svijetu. Nastavi čitati

Grad mog života

Ja mislim da bi meni braća Slovenci trebali plaćat za svu ovu ljubav prema deželi koju ja okolo širim i propagiram. A širim ju i propagiram od 2014. godine. I zasigurno znam da sam jednu osobu, koja je sa sobom povela još jednu, potaknula da otputuje u Ljubljanu. Što su onda dvije osobe. A i ja sam sad sa sobom u Ljubljanu povela jednu osobu. Što je sveukupno tri potaknute osobe. A i prijateljica uskoro s mužem isto ide u Ljubljanu pa ćemo reći da sam i njih potaknula. Što je još dvije osobe. To je onda sveukupno pet potaknutih osoba. Što je, kad se uzme u obzir veličina Slovenije i broj stanovnika, puno osoba za bit turisti.

Sebe tu ne ubrajam. Ja nisam turist. Ja sam tamo kod kuće. Ne znam šta normalni i prosječni ljudi prvo pomisle kad saznaju da se sele, recimo, u Zagreb, ali ja nisam ni normalna ni prosječna jer sam ja prvo pomislila na to kako će mi Ljubljana biti na dva sata udaljenosti. Eto toliko. Znaju to već svi. Najdraži mi je to grad na svijetu i tu titulu mu neće moći oduzeti ni jedan drugi. Iako sam tamo živjela relativno kratak period, neizmjerno sam zavoljela taj grad. Nastavi čitati

Veza na daljinu

Znaš ono kad si na godišnjem i probudiš se deset do šest ujutro sam od sebe sav odmoran i naspavan?! Jasno. Ne znaš. Ko bi normalan. Ali mi nenormalni bi. Deset do šest. Ujutro. Naspavana. Odmorna. Na godišnjem. Jer inače postoji opcija dizanja u deset do šest kad se jako, ali ono baš jako mora, ali niti bude naspavana niti bude odmorna. Možda je ključ u tom godišnjem, ali ja mislim da je to sve do zraka. Tog deželskog.

Četiri godine sam čekala da bude dovoljno toplo, pa onda dovoljno hladno, da bude onako temperaturijski optimalno, pa mi Merkelica zbog izbjeglica ukinula međunarodne linije, pa sam čekala tko će ići sa mnom, pa sam čekala ovaj godišnji, pa onaj godišnji, pa ova destinacija preča, pa ona destinacija preča. I onda su već prošle četiri godine. Onda se dogodio januar ove godine i skupilo se sve što se moglo skupiti. Godišnji je bio neophodno potreban, a u obzir je dolazila samo jedna destinacija. I samo jedan saputnik. Ja. Sama sa sobom. Nastavi čitati

Autoplagirani Prvi maj

Odmah da razjasnimo jednu stvar. Današnji tekst bit će prepun autoplagiranih rečenica. Rečenica koje sam vjerojatno prije upotrijebila u drugim tekstovima koje sam pisala. Ali to je u redu. To je danas dozvoljeno i poznatim ljudima, a kako onda ne bi tek bilo meni. Nepoznatoj.

Pa krenimo. Većina nas ima onog jednog prijatelja koji početkom godine sjedne, uzme kalendar u ruke i pregleda kad pada koji praznik i odmah pospaja sve što se pospajati da. Ove godine je taj prijatelj sretan jer Prvi maj pada na ponedjeljak. Možda nije toliko jako sretan koliko bi bio da pada na utorak ili četvrtak, ali i ponedjeljak je u redu. Ne ponovila se tragedija od prošle godine kad je pao na nedjelju. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: