Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo. Nastavi čitati “Ispovijest jedne provincijalke”

Karantena dan ko zna koji

Iliti što bi Jelena Rozga rekla dani su bez broja

Mada. Moram priznati da, iako ne znam koji je kad dan i datum, a često i vrijeme u danu, meni ovo vrijeme izolacije, karantene, čega god brzo prolazi. Danas je već, ako mu ipak damo broj, 39. takav dan. Nemojte me krivo shvatiti. To što brzo prolazi ne znači da i cijelo vrijeme lako prolazi. S vremena na vrijeme se plače, pije čaj za smirenje i rakija. Nije cijelo vrijeme lako, ali bar vrijeme brzo prolazi. Nije lako jer mi fale ljudi koje 39 ili više dana nisam vidjela. Nije lako jer mi fale sve one neke moje/naše male stvari po Osijeku. A opet s druge strane, introvertu u meni ne pada teško ovo neizlaženje iz kuće i nelandranje. A i ja inače nisam žena od frizura, manikura, pedikura, depilacija, čupanja obrva, spaljivanja brkova pa mi ni takve usluge ne fale. Nije da ne režem nokte, ne čupam obrve i ne depiliram se, samo to radim sama. A nisam ni od shoppinga osim ako je hrana u pitanju. Nastavi čitati “Karantena dan ko zna koji”

Novi Sad je uvijek dobra ideja

Godine 2009. iz točno tri, sad nebitna, razloga odlučila sam ne studirati u Novom Sadu. Iako sam od šestog razreda osnovne škole govorila da ću studirati upravo tamo. I nigdje više. A nije ni čudo. Jer cijeli život slušam priče (a i idem tamo). Ja sam dijete dvoje studenata novosadskog PMF-a. Jedne osječke Dalmatinke i jednog pravog pravcatog baranjskog Baranjaca. Koji su se tamo upoznali. I tako je sve krenulo. Nastavi čitati “Novi Sad je uvijek dobra ideja”

Za sad adijo iliti na svidenje

Ja ne znam kako vi koji nikad niste bili možete tako da nikad niste bili. Ja imam dvije liste. Jednu regularnu, po planu i programu, sa sve redom najljepšim gradovima koje sam do sada posjetila. Prvo mjesto već osam godina drži Berlin. Amsterdam je drugi. Frankfurt treći. Prag četvrti. I tako dalje. Druga lista je posebna. Vanredna. Izvan svake kategorije. Sadrži samo jedan geografski pojam. Jedan grad. Van svake konkurencije. S titulom najdražeg grada. Titulom koju mu nikad ni jedan drugi grad neće moći oduzeti. Sigurna sam u to. Slovenska prijestolnica. Ljubljana. Nastavi čitati “Za sad adijo iliti na svidenje”

Izvanredne vijesti

Moje putešestije iz Londona morat ćemo nakratko prekinuti izvanrednim vijestima. Bitne su. Velike su. I dvije su.

Ove retke danas pišem po stoti put. Sto puta sam, u protekle skoro točno tri godine, sjela, nekad i polulegla ili legla, na raznim mjestima, i pisala tekst. Sto postova. Sto objava. Nekad dugih. Nekad kratkih. Nekad ekstra kratkih. Nekad sam pisala češće. Nekad rjeđe. Jer nekad je to tako. Nekad imaš puno za reći, a nekad nemaš ništa. Nekad ide, a nekad jednostavno ne ide. Svaki post bila sam 100% ja. Kroz svaki se moglo malo više upoznati kakva ja stvarno jesam. Moja mišljenja, moja ponašanja, moje (ne)zgode, ponekad i od mojih najbližih ili poznanika. Nekad sam pisala smijući se na sav glas, a nekad i plačući. Ali uvijek sa žarom jer drugačije ne želim. Čak i onda kad sam morala tjerat samu sebe da krenem s pisanjem. A događalo se i to. I onda kad bi krenula pisati, svaki, ali svaki put sam se pitala pa zašto mi je toliko trebalo da se natjeram raditi nešto što volim. Nešto što me, u stvari, neizmjerno veseli i opušta. Pisanje je moj ispušni ventil. Zadnja dva-tri mjeseca nisu baš bila najlakša. Moj mozak je više kontrolirao mene nego ja njega. Pisanje je jedina stvar koja me iz toga malo izvlačila. Jer kad pišem mozak je tu, sa mnom, fokusiran, pod mojom kontrolom i ne misli ni na šta drugo. Pisanje je moj lijek. Moja terapija. Za bilo koju bolest. Nastavi čitati “Izvanredne vijesti”