Svegodišnje neodluke

E tako. Preživili smo i to. Neki više, neki manje. Ja neki dan skoro pa nisam. Izašla sam iz zgrade u pola 8 ujutro da idem na posao. I onda sam se, da izvinete, sasrala. Koji metar ispred mene nije pukla, nego je eksplodirala petarda. Jer ovo što sad bacaju ja ne znam šta je, ali to ne puca, to eksplodirava. I to sve samo po sebi je loša situacija. Ono što ovu lošu situaciju čini lošijom je to što nigdje nije bilo nikog osim mene. Što znači da je neka kretenasto-idiotasta persona bacila petardu s balkona što je super kad si kreten i idiot i nije skoro tebi pala na glavu. U svim ostalim situacijama nije super.

Ali nek smo mi ušli u ovu 2019. Iako je bilo kritično da ju uopće i dočekam jer znate vi koliko teško je biti budan do ponoći?! Uglavnom. Zbrajalo se, oduzimalo, perspektiralo, sagledavalo i donosilo novogodišnje odluke. Ja ne volim matematiku pa se nisam bavila tim radnjama, a i nova godina mi ništa ne znači. Ja sam samo fascinirana činjenicom da ove godine punim 29 što znači da mogu reći rečenicu Kad sam ja upisala faks prije deset godina… što je vrlo čudna rečenica jer di je tih deset godina otišlo?! Nastavi čitati

Odbijam!

Zadnjih sedam dana bili su pravi emocionalni vrtuljak. Od tuge, ugodnog druženja pa do ponosa i sreće. Sahrana, razgovor s dobrom prijateljicom, promocija knjige i kazališna predstava bila su događanja koja su potaknula razmišljanja i razgovore o mržnji. Naravno, onoj nacionalnoj i vjerskoj. Nama dvije najdraže. Ono što je još zajedničko ovim četveroma potpuno drugačijim događanjima je i to da su svi završili s jasnom i glasnom porukom da ljubav može pobijediti i da mržnja ne smije biti tolerirana. To mi je dalo nadu. Nadu koju sam gubila.

Prije nekoliko godina hodala sam pored osječkog KBC-a i ispred mene su se u jednom trenutku našli muškarac i žena. Iz njihovog razgovora zaključila sam da su muž i žena. On je urlao na sred ulice: Neće se on oženiti Srpkinjom. Nisam se ja zato borio za ovu državu. Govoreći, pretpostavljam, o svom sinu. Žena ga je smirivala i govorila mu da ne viče po ulici. Ubrzala sam korak kao da mi na čelu piše da sam i ja nečista pa da ne bi slučajno vikao i na mene. Nisam potpuno nečista, polovično jesam. Živim svoj život, a svakog pustim da si uzme polovicu koja mu odgovara. Iz mojih usta će se čuti samo dvije pripadnosti: hrvatska državljanka i Baranjka. Drugo ništa ne priznajem i ne osjećam. Nastavi čitati

%d bloggers like this: