Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo. Nastavi čitati “Ispovijest jedne provincijalke”

Pozdrav Osijeku

Pozdrav iz Zagreba. U biti iz Novog Zagreba. Ja sad tu živim, tj. mislim da živim. Jer moj mozak još uvijek nije procesuirao tu informaciju. I ne znam kad će ju procesuirat.

Kad sam se prije devet godina, teškom mukom, iz Belog Manastira preselila u Osijek, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se s njim tako teško oprostit. Ja sam hladna, neosjetljiva i nenjonjasta osoba i kao takva sam noć prije selidbe iz Osijeka u Zagreb plakala. Ridala bolje rečeno, al to neću nikad priznat da sam radila pa ćemo se pravit da se nije ni dogodilo. Nastavi čitati “Pozdrav Osijeku”