Neka drugačija autobusna priča

Ja kad se moram vozit busom čisto mi dođe zlo. Mislim, s vremena na vrijeme mi bude doslovno zlo i hvala, ali ne hvala, rakija ne pomaže da ti bude manje zlo. Iako mi nije jasno zašto ljudi nose rakiju na, na primjer, izlet u Budimpeštu, ali dobro. Ovo drugo preneseno zlo mi dođe od količinske gomile nadrkanih ljudi na jednom mjestu.

Izostavit ću ovdje priče iz gradskih buseva jer ne bi nikad završili. Uključit ću samo priče iz međugradskih buseva. Sad sam češće u njima nego prije. I dođe mi zlo svaki put kad moram ići. Od ljudi koji se prave glupi i koji se baš hoće vozit busom 1, iako imaju kartu za bus 3, ali on je sad došao na peron gdje je bus 1 i ne da mu se ići do perona gdje je bus 3 nemajući veze što je peron za bus 3 cijela četiri i po koraka unazad. Ljudi koji imaju svoju rezervaciju, ali na svoje mjesto neće sjesti što znači da neće niko. Ljudi koji u busu jedu jaja i ine proizvode jer zašto ne. Do nadrkanih vozača koji su i dijelom krivi što niko ne sjedne na svoje mjesto jer sjedite gdje hoćete. Rečenica koja izaziva puno nadrkanosti. Te ne moš uć na prednja vrata, te ne moš uć na zadnja. Te ne moš sjest gdje ti je mjesto. Nabacavanje kofera. Ja se njih najozbiljnije bojim. Pognute glave ulazim, uvijek na kriva vrata i puštam ih da se deru na mene da ulazim na kriva vrata. Pognute glave im dajem i kartu da ih ne bi i to na neki način razljutilo pa da opet viču. A kad izlazim ne znam jel u redu ako pozdravim ili nije. Nastavi čitati

Muškarci, danas sam na vašoj strani

Ja jesam žena. Feministica. Emancipirana. Samostalna. Sve sam to. Na svaku mušku imenicu uredno dodajem sufiks -ica. Strašno me veseli uspjeh drugih žena. Ako na neki način mogu poduprijeti taj uspjeh, poduprijet ću ga. Mi smo divne. Svaka upravo takva kakva jest. Ali ponekad. Samo ponekad. Ponekad smo grozne. Ljubomorne. Zavisne. Bezobrazne. Obijesne. Iskompleksirane. Frustrirane. A što tek možemo tračati!

E upravo zato je ponekad teško biti žena i raditi s drugim ženama. I upravo zato me veselilo zaposlenje u većinskom muškom kolektivu. Većem kolektivu. Ovo je prvi puta da radim i u tako velikom kolektivu, i da imam muškog šefa, i da imam puno kolega i vrlo malo kolegica. Znaš kako to izgleda svaki dan?! Divno! Nastavi čitati

Kako misliš normalna firma?!

Fino. Baš tako. Normalna. U zadnja dva mjeseca svakim danom upoznajem nove razine normalnoga i stalno se nanovo iznenađujem. A realno, ne bih se trebala iznenađivati jer ako je nešto normalno onda je normalno, nema tu iznenađenja. Onda pogledam oko sebe i vidim da se taj pojam normalnoga potpuno iskrivio i da je pod normalno potpalo ono što nije normalno. Nije ni čudo da nas onda normalno iznenađuje.

Postalo je normalno da ljudi ne mogu pronaći posao; postao je normalno da ljudi rade, a ne dobivaju plaću; postalo je normalno da se mlade ljude tretira kao balavce koji nemaju pojma ni o čemu pa se zato nad njima može vršiti mobbing i može ih se, da prostite, jebat’ u zdrav mozak; postalo je normalno da se ljude izrabljuje; postalo je normalno da se ljude koji su prešli 55. samo hoće strpati u penziju jer su stari. Sve se to događanja svaki dan i već smo na neke stvari toliko oguglali da su postale normalne. Nastavi čitati

%d bloggers like this: