Dvijetisućesedamnaesto, hvala ti i doviđenja

Dvije moje dobre prijateljice za tri mjeseca pune 28 godina. Što znači da ja isto toliko godina punim za sedam mjeseci. Što je strašno. Ne zato što smo mi stare (iako se nedavno nismo ni jedna mogle sjetiti šta smo se sedam dana prije toga dogovarale, tako da počet pit ginko ne bi bilo na odmet). Nego zato što smo nedavno bile 21-22. Učile za kolokvije. Padale ispite. Izlazile svaki četvrtak. Radile studentske poslove. Dobivale džeparac od mama i tata. Sad sve tri radimo za prave. Plaćamo račune. Džeparac više ne dobijamo nego što dobijamo. Udajemo se. Bar jedna od nas. Druga bi samo da joj je buket, a treća se neće nikad udat jer hvala, ali ne hvala.

Kad?! Di?! Kad je to sve tako brzo prošlo i di je ošlo?! Kad smo došli do tih poslova i udaji?! Jučer sam imala 23, živjela u Ljubljani, jela u najboljoj menzu u svemiru i sve to s treštećim S.A.R.S.-om iz slušalica. To jučer bilo je prije skoro četiri godine! Kao da smo jučer gubili bubrege čisteći snijeg, a sad je to vrijeme opet došlo iako nisi siguran jel ti koji bubreg uopće ostao od prošle sezone. Jer snijeg čistiš lopatom kojoj je drška od punog drveta, a sama lopata napravljena od željeznog znaka Stop pa ti bubreg ispadne bez da si snijeg i zagrabio. Tako ti je to kad imaš snalažljivu baku koja u slobodno vrijeme sastavlja lopate. Nastavi čitati

%d bloggers like this: