Ispovijest jedne provincijalke

Da mene neko sluša mislio bi da imam krizu stanovanja. A nemam. Iako sam kontradiktorna. Kad me neko u Osijeku pita, onda sam iz Belog Manastira, a kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, onda sam iz Osijeka. Pa da razjasnimo. Jer u teoriji sam i iz jednog i iz drugog grada, a u praksi recimo da baš i nisam. Belomanastirka sam do svoje dvadesete što znači dvije trećine života, a Osječanka od tada, što znači zadnjih deset godina od kojih zadnje četiri godine i službeno dokumentovski-prebivališno. U Osijeku ne mogu reći da sam iz Osijeka kad nisam, a i odaje me što bicikla izgovaram po baranjski. Kad me neko iz drugih dijelova Hrvatske pita, normalno mi je reći da sam iz Osijeka kad tamo živim zadnjih deset godina (minus malo više od godinu dana izleta u Zagreb), ali se uvrijedim kad me nazovu Slavonskom jer sam ja Baranjkuša. Tako da teoretski ja sam i iz Belog Manastira i iz Osijeka, a praktično sam samo iz Osijeka. A između svega toga pet mjeseci sam živjela u Klagenfuru, a tri u Ljubljani. Eto. Riješili smo.

Ima jedna zgoda koja se u mojoj obitelji prepričava s vremena na vrijeme. Mislim ima puno takvih zgoda, ali ova sada je bitna za priču. Kad smo mi prvi puta te 90 i neke, nakon svih tadašnjih događanja, došli u Osijek po noći meni su križanja Trpimirove i Europske avenije/cara Hadrijana i Trpimirove i Vukovarske izgledala ko Betlehem. Sve je bilo tako blještavo i svijetlo. I tada je nastala ta famozna rečenica Mama, pa vidi ovdje je dan. Bila su to meni tada svjetla velegrada. Nastavi čitati

Baranjkuša u metropoli

Prije nego me opet neko odluči obrazovat, da objasnim. Znam da se književno kaže Baranjka, ali eto ja neću. Baranjkuša nije pogrdan naziv. Ne rugam se ljudima koji su iz Baranje jer bi to značilo da se rugam sama sebi što je inače vrlo često, ali nije sad. Baranjkuša je kolokvijalni naziv. Naziv iz milja. I ja ga baš volim takvog baranjkušastog. Tu završava ovaj kratak sat hrvatskog i etike. Sad možemo na važnija pitanja.

Kako ti je u Zagrebu? Jel’ ti se sviđa? Jesi se navikla? Jesi se aklimatizirala? Jesi se smjestila? Jesi se udomaćila? Čovjek bi pomislio da sam se preselila u Bangladeš pa da se imam na šta navikavat. Čovjek bi isto tako pomislio da me ljudi koji postavljaju takva pitanja uopće ne poznaju. Nastavi čitati

Neka nova lutaljkanja

Ja sam poprilično loša blogerica. Ali. Od zadnjeg posta (teksta jel, ne ovog što ne smiješ ništa jesti), što bijaše negdje tamo prije više od daleka tri tjedna, postala sam jedna vrlo popularna persona s kojom se svi žele družit. Nisam nikad bila ovolko popularna pa mi, kako to obično biva u takvim situacijama, udarilo u glavu. Lažem. Nije. Samo sam poprilično neorganizirana. I moram puno spavat da ne budem čangrizava pa sve to skupa stoji na putu mom blogerskom životu. Plus još hrpa drugih stvari.

Malo mi se život okrenuo naglavačke u zadnja tri tjedna pa sam zato bila manje aktivna. Dala sam otkaz. Prvi put u životu. I mogu ti reć da nije ni malo lagano. Misliš si pa šta to je bar jednostavno, napišeš zahtjev, odeš kod šefa i daš otkaz. Valaj sve je samo ne jednostavno. Danima prije mi je doslovno bilo fizički zlo. Još gore jer nikom nisam rekla da ću dati otkaz. Smatram da je šef taj koji treba prvi znati, a ne da slučajno čuje od nekog drugog. Na dan kad sam davala otkaz urotilo se sve da agonija što duže traje, a ne da ju skončam odmah ujutro. Tako da, ne, nije jednostavno. Nastavi čitati

Metropoliranje iliti jugoslaviranje

Ovaj kršni Dalmatinski dio mene koji se vidi na van obožava more, kupanje, sol i ostale popratne zanimacije. Ali ove godine sam te zanimacije odlučila preskočiti iz jednog razloga. Ja sam  jedna od onih koja se nikad u životu nije kupala u moru koje je toliko toplo da se ne možeš rashladiti u njemu, niti sam ikad doživila tih 25-26 stupnjeva mora koje Vakula svake godine prognozira. A kako sam se prošle godine na istom smrzla ko da sam bila na zimovanju, ove godine godišnji odmor provodim tako što se penzionerski kupam na okolinom bazenima gdje je topla voda.

S druge strane onaj Baranjski drugi dio mene mora priznati da sam najbolje ljetne godišnje odmore imala u gradovima jer volim obilaziti i šetati po istima. I jesti. Tako da sam nekako spontano, jer svi znaju kako sam ja najspontanija osoba na cijelom svijetu, odlučila da ću nakon Beograda otići na nekoliko dana u našu prijestolnicu. Ne kao kad se kod mene u mješobračnoj kući kaže našu pa ne znaš tko je naš, a tko njihov. Ovdje mislim baš na ovu našu, ‘rvatsku – Zagreb. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: