Neka nova lutaljkanja

Ja sam poprilično loša blogerica. Ali. Od zadnjeg posta (teksta jel, ne ovog što ne smiješ ništa jesti), što bijaše negdje tamo prije više od daleka tri tjedna, postala sam jedna vrlo popularna persona s kojom se svi žele družit. Nisam nikad bila ovolko popularna pa mi, kako to obično biva u takvim situacijama, udarilo u glavu. Lažem. Nije. Samo sam poprilično neorganizirana. I moram puno spavat da ne budem čangrizava pa sve to skupa stoji na putu mom blogerskom životu. Plus još hrpa drugih stvari.

Malo mi se život okrenuo naglavačke u zadnja tri tjedna pa sam zato bila manje aktivna. Dala sam otkaz. Prvi put u životu. I mogu ti reć da nije ni malo lagano. Misliš si pa šta to je bar jednostavno, napišeš zahtjev, odeš kod šefa i daš otkaz. Valaj sve je samo ne jednostavno. Danima prije mi je doslovno bilo fizički zlo. Još gore jer nikom nisam rekla da ću dati otkaz. Smatram da je šef taj koji treba prvi znati, a ne da slučajno čuje od nekog drugog. Na dan kad sam davala otkaz urotilo se sve da agonija što duže traje, a ne da ju skončam odmah ujutro. Tako da, ne, nije jednostavno. Nastavi čitati

Metropoliranje iliti jugoslaviranje

Ovaj kršni Dalmatinski dio mene koji se vidi na van obožava more, kupanje, sol i ostale popratne zanimacije. Ali ove godine sam te zanimacije odlučila preskočiti iz jednog razloga. Ja sam  jedna od onih koja se nikad u životu nije kupala u moru koje je toliko toplo da se ne možeš rashladiti u njemu, niti sam ikad doživila tih 25-26 stupnjeva mora koje Vakula svake godine prognozira. A kako sam se prošle godine na istom smrzla ko da sam bila na zimovanju, ove godine godišnji odmor provodim tako što se penzionerski kupam na okolinom bazenima gdje je topla voda.

S druge strane onaj Baranjski drugi dio mene mora priznati da sam najbolje ljetne godišnje odmore imala u gradovima jer volim obilaziti i šetati po istima. I jesti. Tako da sam nekako spontano, jer svi znaju kako sam ja najspontanija osoba na cijelom svijetu, odlučila da ću nakon Beograda otići na nekoliko dana u našu prijestolnicu. Ne kao kad se kod mene u mješobračnoj kući kaže našu pa ne znaš tko je naš, a tko njihov. Ovdje mislim baš na ovu našu, ‘rvatsku – Zagreb. Nastavi čitati

%d bloggers like this: