Laku noć, prijatno

Prije skoro točno dvije godine prvi puta sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Mama i ja, obadvije rokerice u duši, odlučile smo ići iz čiste znatiželje. Da vidimo zbog čega se diže tolika prašina. Ja sam prije tog koncerta znala točno četiri njegove pjesme: Dođoška; Ringišpil; Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja i Devojska sa čardaš nogama. Mama možda i manje. Iako su generacija, a plus i to što je ona novosadski student u vrijeme kad je Đole bio tek na početku karijere. Najbolji je to koncert na kojem smo ikad i jedna do tada bile. A postoje izvođači koje bi obje prije izabrale nego njega. Nastavi čitati “Laku noć, prijatno”

Kod kuće se najbolje pjeva i pleše

Znate vi svi vrlo dobro da sam vam ja sve po planu i programu. A ako ne znate, evo sad znate. Od poslovnog do privatnog. Što u poslu nije ni malo loše. Sve one hitne i neplanirane taskove koji odjednom iskoče isto tako dobro hendlam jer sam hitra na mater pa sve ono planirano brzo završim pa uvijek imam dovoljno vremena i za sve ono neuplanirano. Win-win. Nastavi čitati “Kod kuće se najbolje pjeva i pleše”

Jedina (ne)novogodišnja odluka koja ti treba

Ne znam kako vama, ali meni ovaj 12. mjesec ko da je čisto pravo s Marsa pao. Malo-malo pa zaboravim kapu ili rukavice jer mi još nije jasno da je zima. Advent mi se skroz nikako ne uklapa ni u šta, a o 2020. na vratima da ne govorim jer kako to već sad kad sam ja nedavno bila u Hamburgu? A to nedavno je bilo prije više od šest mjeseci! Nastavi čitati “Jedina (ne)novogodišnja odluka koja ti treba”

Odbijam!

Zadnjih sedam dana bili su pravi emocionalni vrtuljak. Od tuge, ugodnog druženja pa do ponosa i sreće. Sahrana, razgovor s dobrom prijateljicom, promocija knjige i kazališna predstava bila su događanja koja su potaknula razmišljanja i razgovore o mržnji. Naravno, onoj nacionalnoj i vjerskoj. Nama dvije najdraže. Ono što je još zajedničko ovim četveroma potpuno drugačijim događanjima je i to da su svi završili s jasnom i glasnom porukom da ljubav može pobijediti i da mržnja ne smije biti tolerirana. To mi je dalo nadu. Nadu koju sam gubila. Nastavi čitati “Odbijam!”

Neisplanirani planovi

Na nedavnom razgovoru za posao, koji je bio jedan od normalnijih, dobila sam pitanje gdje se vidim za pet godine. Ne volim to pitanje. Ne smatram da je glupo ili bez veze, samo ga ne volim. Problem imam s odgovorom koji nemam. U stvari lažem. Imam. Ne vidim se nigdje. Neko točno zna gdje će biti i šta će raditi za pet godina, ali ja ne. To ne znači da nisam ambiciozna ili da nemam želja i snova. To znači da sam se opekla i da od tada drugačije razmišljam. Nastavi čitati “Neisplanirani planovi”