Novi Sad je uvijek dobra ideja

Godine 2009. iz točno tri, sad nebitna, razloga odlučila sam ne studirati u Novom Sadu. Iako sam od šestog razreda osnovne škole govorila da ću studirati upravo tamo. I nigdje više. A nije ni čudo. Jer cijeli život slušam priče (a i idem tamo). Ja sam dijete dvoje studenata novosadskog PMF-a. Jedne osječke Dalmatinke i jednog pravog pravcatog baranjskog Baranjaca. Koji su se tamo upoznali. I tako je sve krenulo.

Kaže mama da sam bila tri-četiri godine kad sam prvi put bila. Ja se toga, naravno, ne sjećam. Sjećam se puteva poslije. Sjećam se da smo često išli. Sjećam se posjeta prijateljima i kumovima. Sjećam se Futoške pijace. Sjećam se Dunavskog parka. Sjećam se košave na Petrovaradinu. Sjećam se toj jednog lijepog osjećaja koji sam imala svaki put kad bi tamo došli. Osjećaja koji je i dan danas prisutan. Nastavi čitati

%d blogeri kao ovaj: